Majka je pričala.
Ima jedna livada. Trava na njoj je zelena i gusta, vlati se nježno povijaju pod vjetrom. Otvorena je prema nebu, kiše je peru i sunce je prži, mjesec joj noćne priče priča, zvijezde padalice na njoj plešu.
Na toj livadi moguće je leći na leđa, ispružiti se na mekoj zelenoj prostirci i slušati kako zemlja diše, čuti kako svemir priča. Na toj livadi moguće je čuti muziku u ritmu srca, riječi koje se same pričaju, smijeh koji rađa suze radosnice u očima.
Na toj livadi moguće je zagrliti sreću.
Djevojčica je sjedila i jela svoj puding. Upitala je majku gdje se nalazi livada na kojoj plešu zvijezde padalice.
Majka nije odgovorila. Kuhala je ručak.
Djevojčica je pojela svoj puding i bila je tužna. Ona još nikada nije vidjela zvijezde padalice.
Post je objavljen 19.08.2005. u 07:51 sati.