Obožavam tu zagrebačko dječju riječ. Razveseli me svaki put kada je izgovorim.
Bio mi je. Roćkas. Prije par dana.
Obožavam rođendane. Sve ih pamtim, svih se sjetim, sve ih na neki način obilježim. Uopće ne doživljavam komentare poput 'meni je to nebitno', 'to mi je najgori dan u životu' ili 'to više ne slavim'.
Ja svoj planiram slaviti zauvijek. I to zaista slaviti. Onog dana kada mi moj rođendan prestane biti bitan, kao i rođendani mojih bližnjih, bacit ću se kroz balkon. OK, neću kroz balkon jer bi pala na maminu terasu pa šteta baš i ne bi bila neka, ali bacit ću se s mosta, eto.
Zvuči vam glupo? E pa oprostite mi, ali dan mog rođenja mi je bitan. I da, drago mi je da sam bas ja došla na svijet. I moj brat. I moj najbolji prijatelj. I moja rodica. I Gibonni, koji slavi kad i ja. Drago mi je što je svatko od ljudi koje znam i volim došao na svijet i zapamtiti te datume mi ne predstavlja nikakav napor, jer su mi bitni.Volim kada se iznenade jer sam se sjetila. Volim kada uspijem tome pridodati i nekakav poklončić, nebitno da li je kupljen ili napravljen, nebitno koliko je koštao.
Ovaj rođendan mi je bio dosta težak. I dok sam tako sjedila sama kao Pale sam na svijetu, razmišljala sam da li bih možda trebala prestati toliku pažnju pridavati tom rođendanu. Da ga prestanem slaviti? Da mi prestane biti bitno kako ću ga provesti? Da konačno odrastem?
E pa neću.
Rođendan ostaje meni najdraži dan. I moj i tuđi rođendani.
Ovaj je bio shitty, sljedeći više neće. A i ovaj ide na popravni - sljedeći tjedan radim veliku večeru za sve koje volim - jer ne mogu čekati cijelu godinu da sebi priuštim rođendansko veselje.
A sada od vas želim čuti kada su vaši rođendani i želim vam da ih naučite ili nastavite slaviti - jer nitko i ništa nije toliko vrijedno da zanemarite dan kada ste baš vi došli na ovaj svijet.