Još tu večer, kad sam posljednji put bacio pogled prema Mljetu, u zalazak sunca, znao sam da je to – to. The end, završetak mojeg djetinjstva, dramom započeti trenuci odrastanja, napuštanje otočića, kojeg sam znao napamet… Sutra, u to jesenje ratno poslijepodne, 1992. godine, kad sam s jednom suzom u oku pratio stradavanje prekrasnog Dubrovnika, (u kojeg se nije moglo doći a da možda putem ne izgubite glavu), a drugom odlazak sa Sv. Andrije, utjehu sam našao u obećanju – vratit ću se...