Obraćam se povodom članka novinara Željka Garmaza o golemoj svoti novca koji u Hrvatsku stiže u obliku inozemnih mirovina i koji je članak Vjesnik objavio 5. siječnja 1999. Vjerujem da je priliv u Hrvatsku deviznih mirovina mnogo veći nego što je to u članku navedeno u tabeli mjesečnih priljeva.
No, to nije razlog ovog mojeg javljanja, nego se javljam zato što sam bila neobično obradovana činjenicom da se počinje i u Hrvatskoj - našoj Domovini napokon malo ozbiljnije gledati na »starije ljude« ili umirovljenike iz inozemstva kao veoma važnim slojem gospodarstva.
Potencijal za hrvatsko gospodarstvo inozemnih mirovina je golem upravo radi toga što je nas Hrvata izvan Hrvatske gotovo jednaki broj kao i Hrvata u Hrvatskoj. Brojni Hrvati i Hrvatice koji su ostarjeli u dijaspori, priželjkuju povratak domovini, u njoj provesti stare dane, u njoj umrijeti.
Svakako, izgradnja staračkih domova namijenjenih povratnicima umirovljenicima iz dijaspore, kako to napominje navedeni članak, dobra je zamisao.
Međutim, zabrinjava mogućnost da se takve izgradnje putem ponuda privatnim investitorima, pa i državnima, zahuktaju brzopleto i da takvi domovi ostanu poluprazni odnosno neatraktivni.
Zašto? Zato što se umirovljenici povratnici ne žele vratiti u Hrvatsku i živjeti u nekom domu koji je daleko od njihova rodnog mjesta. Cilj povratka u domovini starije osobe jest da proživi stare dane na onome terenu koji poznaje, među onim ljudima koje poznaje ili čije roditelje poznaje. Nema mnogo umirovljenika koji će iz »stranog doći u strano«.
Stručno sam dobro potkovana ovim problemima jer sam osobno bila uključena u istraživanja etničkih zajednica u Australiji u svezi s planiranjem staračkih domova ili njihovih sekcija koje bi bile uređene za razne etničke potrebe i navike, itd.
Istraživanja su pokazala da umirovljenici iz etničkih skupina (uključujući i Hrvate u Australiji) teže smještaju gdje imaju prilike razgovarati na materinskom jeziku, jesti hranu pripremljenu onako kako su oni to pripremili kod kuće, održavati svoje običaje, itd.
Nakon tih istraživanja socijalna je skrb Australije prije tri godine započela praksu organiziranja u raznim staračkim domovima skupina stanovnika koji potječu iz iste etničke zajednice, i to se pokazalo veoma popularno.
Imajući to u vidu kako i činjenicu da povratak u Domovinu za umirovljenika gotovo isključivo znači povratak u »svoj stari kraj, selo, grad«, smatram da bi bilo od neprocjenjive vrijednosti da se starački domovi ili nadogradnja postojećih staračkih domova u Hrvatskoj za potrebe povratnika - napravi na lokalnoj odnosno županijskoj razini.
Ako se starački domovi za povratnike izgrađuju bez plana, odnosno bez uvida u demografske podatke iz dijaspore, onda će to biti promašaj.
Vjerujem da bi Ministarstvo socijalne skrbi i Ministarstvo za useljeništvo trebali pokrenuti preko hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu istraživanja ili anketu o mjestu podrijetla hrvatskih iseljenika (umirovljenika ili svih iznad 50 godina starosti).
Kada se dobije takva osnovica podataka, onda se u Hrvatskoj može djelovati lokalno tako da svaka županija počinje planirati i provoditi u djelo program koji će privlačiti umirovljenike povratku u Hrvatsku.
Sigurno, umirovljenički dolar, funta, marka, itd. su prihodi koji može samo pomoći i obogatiti Hrvatsku, stvoriti nova radna mjesta, biti trošen u Hrvatskoj itd.
Dakle, najprije je potrebno zasukati rukave i doznati koliko ljudi ima u dijaspori iz raznih krajeva Hrvatske koji bi mogli biti mogući korisnici tih domova ili mogući povratnici u staračkoj dobi.
Ako se sve to izvede planski, imajući potrebe umirovljenika u vidu, ne samo želju da se privlači što veći priljev u Hrvatsku inozemnih mirovina - svaki će se umirovljenik osjećati ugodno i biti još više potaknut povratku.
INA VUKIĆ, prof
Lane Cove, Australija
Post je objavljen 17.08.2005. u 15:49 sati.