Marketing
fikcija i zbilja, bezvremenost i bezprostornost....
u toliko kratko vrijeme moj se zivot iznenada promijenio. i... makar mi je to neubicajeno za reci, to se dogodilo na bolje! i dok razmisljam o buducnosti i svemu onome sto me ceka, nadam se da ce se slijed dogadaja koji je izuzetno vazan za moj daljni zivot razvijati istim uzlaznim tempom i smjerom, iako to ponajvise, ako ne i potpuno, ovisi samo o meni. barem onaj najtezi dio... ne zalim zbog odluka koje sam donjela, iako se sve desilo veoma brzo, jer shvatila sam upravo zbog tih iznenadnih odluka, da o nekim stvarima zaista ne bi trebalo previse razmisljati. cijelo ovo ljeto zamarala sam svoj kaoticno ustrojeni um, nekim nevaznim cinjenicama, koje su se meni tada cinilo iznimno vazne i cinilo se nemogucim moje ne razmisljanje o njima. ne postoji vrijeme i mjesto, zapravo, ne postoji mnozina istih, jer postoji samo tu i samo sada, gdje i kada mi jesmo, svaki. i sve dok razmisljam na taj nacin, osjecam se sposobnom biti na vise mjesta istodobno, i to ne samo duhom. zelenilo koje me ceka, u usporedbi sa ovim sadasnjim, nije toliko zeleno, ali moze biti ako ja odlucim tako. pasivnom voljom svoga razuma, na temelju kojega djelujem uz aktivnu pomoc svojih emocija. moj strastveni duh nece se kinjiti tijekom dogadaja, jer on je sam svemu uzrok. a tako ce biti i tada. i nije vazno pokisnem li, to nije nikada vazno. taj osjecaj kada pokisnem, ravan je onome osjecaju koji bih mogla nazvati takvim, svetim osjecajem, koji je posljedica istog. sjedim u sobi, gledam sve ono sto je bilo prije, i pada mi na pamet, kada razmisljam usporedo i o onome sto je sada, da je to zapravo ista stvar, samo sam ja drugacija. i ta sveta spoznaja koja mi preplavljuje tijelo, a svaki dah koji udahnem, kao da me ispunja cijelum ne fizicki vec i duhovno, cini da se osjecam uzviseno i svjetovno u isto vrijeme. ja sam gospodar svega, gospodar vremena, prostora... iako ja to ne mogu biti, jer takvo sto ne postoji. ali ja to ipak jesam. i sva ona uzaludna pitanja koja postavljamo sami sebi, nepotrebna su, jer mi vec znamo odgovor, samo smo zaboravili... mi smo zaboravili kako je lijepo zivjeti i kako je lako. kako je prekrasno i velicanstveno biti covjek. kako je carobno biti svjestan svoje svjesnosti o svojim koracima koji odjekuju ili su sasvim necujni, o mekoci trave koju dodirujemo, vlazna rosa koja nam pruza graciozno rashladujuc osjecaj svjezine koja tereti nase kapke a isodobno im daje krila, prisutnost svega zivoga sto nas okruzuje, nase ruke, noge, trepavice, nase usne, nasa kosa, koza... sve nam je tu, kao podsjetnik da smo tu i da smo zivi i da ne bismo smjetli osjecatise mizerno ni u kom trenutku, jer to nismo ni najmanje. ako vjerujemo da je Bog ili Bozica bio taj koji nas je stvorio, kako mozemo sumnjati u to da smo savrseni? ako nas je Bog ili Bozica stvorio na svoju vlastitu sliku, postoji li uopce dvojba o nasoj savrsenosti? postoji dvojba samo o tome sto savrsenstvo zapravo jest!! stvorili smo vlastite slike i predodzbe o tome sto bi savrseno trebalo sadrzavati i ta predodzba nas je zapravo i ucinila slijepima koliko savrseni zapravo jesmo! ti jesi savrsena, i ja sam savrsena, svi smo savrseni!! samo sto smo na to odavno zaboravili....
Post je objavljen 17.08.2005. u 12:39 sati.