Helouuuuuuuuuuuuuuuuu
Ja ko i svi pravi ranoranioci nemam što raditi pa onako uz jutarnju kavu odlučih opet malo piskarati i meditirati.... U pozadini svira Summertime od Gershwina (ne verzija od Joplinice nego ona prava). Mogu reći da sam se konačno u potpunosti odmorila od onih 10-tak dana (čitajte to kao – nestali svi tragovi osim par modrica i naspavala se kraljevski). Dodala sam juče 2 sličice, od kojih je jedna obrada one od prije, ali što ćete kad igrice u photoshopu mogu biti zabavne. Thnx G :)
Budem dodala još neke danas u toku dana... to je ipak dosadan posao, treba čekati da se sve to uploada na jedan server, pa se ubaci link, a doma nažalost imam samo 56k, a ne dsl ko na poslu i sve mi je užasno sporije (za jednu sličicu uspijen pročitat 10-tak stranica knjige).
Zanimljivo je to kako u životu neke stvari jednostavno izbrišu ono što se prije događalo. Npr. sa malim sam imala intezivnih 10-tak dana, a ja se sada mogu sjetiti samo onog zadnjeg kad sam morala klečat na sve 4. Jednostavno je taj moment u mom životu bio preizražajan i tako prekrio sve ostale. Na isti način se ljudi češće sjećaju tragičnih stvari jer one ostavljaju upečatljiviji kemijski otisak u tijelu, i vjerojatno iz tog istog razloga, svi oni koji pišu dnevnik češće pišu o tragičnim događajima i češće imaju želju i potrebu takve momente prenijeti na papir. Nekako, kad smo veseli i sretni, kad se zezamo, želimo uživati u tim momentima. Tako sam primjetila da i ja po ovome blogu pišem najčešće kad sam u crnjaku, ili o snažnijim stvarima, a isto tako i Hefe... Nikad ne pišemo o onim vedrijim djelovima, o smijehu, zafrkanciji poslije seansi, maženju, pričanju viceva ili jednostavnom uživanju u prisutnosti drugog bića s kojim ste upravo podijelili nešto intimno i jako. Znate taj osjećaj kad vam se konačno mišići počnu opuštati i osjetite onaj slatki umor, kad vam više nije do ničega nego do ležanja i uživanja u tišini ili laganom čavrljanju. Nikad vam ne rečemo o našim kavama i komentarima. Btw – upoznah njegovu malu na kavi prije 2 dana. Cura je slatka samo tako. Pozdrav njoj.....
Pokudio me je da ovaj zadnji blog koji sam pisala nije na mome nivou. Šmrc... ali istina je....
Priznajem, nije... Ali Hefe, na godišnjem sam...misli mi lete sto na sat i promjenim 100 misli u minuti...Ne bi ih uspijevala sve ni zabilježiti na papir. Gledam ovo vrijeme vani, napravila sam si listu pjesama u kompu (onako, u stilu Evanescence, After forever, Dimmu Borgir, Corvus Corax...)... možda čak počnem pisati knjigu, onako u stilu gothic vampirski bdsm....
U prijevodu.... ovo trenutno baljezganje je proizvod dosade i glupog vremena.
Daklem, ja sam zapravo htjela pisati o prvom vikendu sa malim kad je došao. Počelo je odmah prvu večer čim je došao.... ništa ozbiljno što se tiče seansi, ali moja guza je nastradala na drugi način (čitajte – bez prekida me tesao u guzu nekih sat ipol)... Ujutro buđenje uz njega, isprobavanje nove igračke... malog analca.... i onda mi je opet guza nafrkla... Naime, prvo mi je analac bio na svome mjestu, a on me laganini sprijeda jer mu je godilo osjećati na takav način kako ovo čudo vibrira, a onda mi je napravio duplu penetraciju guze.... damn.... to je bolilo u početku, ali je onda poslije bilo jakoooooooooooooooo dobro.... i tako se je protezao vikend... u krevetu.... moj najomiljeniji način kako izgubiti vikend.... Ono o čemu želim pričati.... je ovo.... znate ona „glupa“ igra pitanja i odgovora o kojoj Hefe stalno priča. Dakle, zamolih ja njega da mi objasni tu igru. On kaže – pošaljem ti je na mail, ali ti je dragi mora pročitat, a ne ti... ako je ti pročitaš neće biti zabavno. I, uz puno objašnjenja malome, ko je taj što mi šalje poruke o igrama, blabla.... nagovorih ga da pročita mail. Dok ga je čitao počeo se smijati... i rekao.... ok, probat ćemo...
I probali smo.... i me no like it.... Dobila san 50-tak udaraca u guzu jer nisam znala odgovore. Točnije, ja sam znala logičke odgovore (prokletstvo svih pmf-ovaca je da se nikad ne mogu riješit te glupe logike), ali ne i one prave... i guza me bolila 3 dana – šmrc... i on je tek nakon tih 50-tak udaraca popustio i malo mi pomogao da dođem do nelogičkih odgovora.....
I onda smo se poslije dugo smijali...
Na toj kavi na kojoj smo se našli, ja i Hefeova cura (ne znam koje ime joj je on stavio u blogu pa ću ja o njoj pisati ko o Hefeovoj curi) smo pričale malo o dominantnoj strani, o switchevima.... i tada ju je on u jednom momentu upitao bi li ona htjela, da li je ikad razmišljala o tome da bude dominanta.... a ona je rekla ne.... Aleluja još netko ko ne žudi za drugom stranom kao i ja. Znam, opet ne vidite poantu u ovo mom pisanju, ali ja i ona smo nastavile pričati o tome kako smo mi zapravo prelijene da bi bile domovi, za bit dom treba puno mislit, puno radit i puno se kontrolirat.... a mi volimo uživat....
I tako se opet vraćamo užitku i obećajem vam.... pisat ću vam o teškim seansama koje su me sjebale bilo fizički bilo psihički, ali pričat ću vam i o smijehu, radosti, suncu....jer.....
There will be sunshine after rain :)
leptirica
Post je objavljen 17.08.2005. u 10:26 sati.