DA VINCIJEV KOD
LEGENDA KOJA JE UZDRMALA SVIJET…Pet ravnih linija prekriženih tako da oblikuju petokraku zvijezdu. Pentagram. Ako ste već imali u ruci
knjigu «Da Vincijev Kod» čiji je autor Dan Brown, knjigu koja je postala svjetski bestseller u zadnjih
nekoliko mjeseci i koja je postala žarište brojnih vjerskih rasprava i otvorenih prosvjeda katoličke
crkve, prvi od mnogobrojnih simbola sa kojima ste se susreli je pentagram . Ako se niste još susreli sa
upravo spomenutom knjigom, zacijelo niste upoznati sa legendom koju u sebi krije a ako ste već
upoznati sa «Da Vincijevim Kodom» onda zacijelo znate što ćete uskoro moći čuti.
Tekst koji ćete susresti ovdje, izveden je iz navedenog djela. Ali ne griješim ako kažem da nije
potrebno ništa više kako bi se u potpunosti razumjela jedna od najvećih legendi koju čovječanstvo
posjeduje. Nevjerojatno temeljito obrađena tema u knjizi dala mi je poticaj da obradim ovu fascinantnu
legendu. Iako je tema kako sam već nagovijestila zaista jako osjetljiva, ako niste već držali u ruci
knjigu ili niste kojim slučajem već negdje načuli ili pročitali oko čega se sva ta strka i zbrka zapravo
digla, začudit će Vas ono što ćete uskoro čuti. No ako mislite da se tu radi o dešifriranju nekog koda ili
odgonetavanju nekog tajnog pisma, daleko ste od istine..
Božanska proporcija
Prije prelaska na meštra da Vincija, spomenut ćemo nešto vrlo zanimljivo što uvelike
pridonaša razumijevanju nekih pravila prirode.
Dali ste se ikada upoznali sa brojem 1.618? Ako niste upoznajte ga, 1.618 poznat je kao PHI.
No nemojte ga zamjeniti sa PI. Ovaj je broj, 1.618 vrlo važan broj u umjetnosti i smatra se najljepšim
brojem u svemiru. Broj PHI, izveden je iz Fibonaccijevog niza, niza brojeva poznatog ne samo zato što
je suma susjednih znamenki jednaka idućoj znamenci u nizu, nego i zato što kvocjenti susjednih
znamenki imaju zapanjujuće svojstvo da sadrže broj 1.618!
Usprkos tajanstvenom matematičkom porijeklu, istinski komplicirani aspekt broja PHI njegova
je uloga u temeljnom graditeljskom bloku prirode. Biljke, ćivotinje pa čak i ljudska bića posjeduju
dimenzije koje sadrže te čudne egzaktnosti omjera PHI naprama 1. PHI je sveprisutan u prirodi, što
jasno premašuje bilo kakvu slučajnost, pa su tako ljudi pretpostavljali da je PHI sigurno predodredio
sam Stvoritelj svemira. Rani znanstvenici su 1.618 predstavili kao Božansku proporciju. Spiralne latice
češera, poredak listova na stabljikama biljki, segmentacija insekata svi imaju zapanjujuće svojstvo
božanske proporcije. Izmjerite li udaljenost od ramena do vrha prstiju a zatim to podijelite s
udaljenošću od lakta do vrha prstiju, opet ćete dobiti PHI. Još jedan primjer? Udaljenost od kuka do
poda podijeljena udaljenošću od koljena do poda. Opet PHI. Zglobovi prstiju. Prsi na nogama. Podjela
kralježnice. PHI. Svi smo mi hodajući primjer božanske proporcije.
Ispod kaosa u svijetu nalazi se red. Kad su ljudi u prošlosti otkrili PHI, bili su sigurni da su
nabasali na Božji građevni blok svijeta i zbog toga su počeli obožavati prirodu. Samo po sebi je jasno i
zašto. Božja ruka vidi se veoma jasno u prirodi i zato sve do danas postoje poganske vjere koje
obožavaju Majku Zemlju. Mnogo nas slavi prirodu na način na koji su to činili i pogani, a da to čak ni
ne znaju. Prvi svibnja je savršeni primjer. Proslava dolaska proljeća, zemlja se vraća u život da bi
proizvela obilje. Čovjek se jednostavno pridržava pravila prirode a umjetnost je čovjekov pokušaj da
oponaša ljepotu Stvoriteljeve ruke.
Umjetnička djela Michelangela, Albrechta, Dürera, da Vincija i mnogih drugih namjerno i
rigorozno se pridržavaju božanskih proporcija. PHI se nalazi u arhitektonskim dimenzijama grčkog
Partenona, egipatskim piramidama, pa čak i zgradi UN-a u New Yorku. PHI se pojavljivao u
organizacijskim strukturama Mozartovih sonata, Beethovenovoj Petoj simfoniji, kao i djelima Bartóka,
Debussyja i Schuberta. Broj PHI, koristio je čak i Stradivari kako bi izračunao točno mjesto na koje
treba staviti f-ove pri pravljenju svojih poznatih violina.
Pentagram
Pet ravnih linija koje se međusobno presijecaju i na taj način oblikuju zvijezdu s pet krakova
najsnažniji je prikaz koji se pojavljuje u Brownovoj knjizi. Formalno je poznat kao pentagram. Jedan je
od najstarijih simbola na svijetu, koristio se prije više od četiri tisuće godina prije Krista. Crtajući
pentagram, crte se automatski djele na segmente prema božanskoj proporciji. Omjer svih crta u
pentagramu jednak je broju PHI, a to ovaj simbol čini osnovnim izrazom božanske proporcije i od
davnina je bila simbol ljepote i savršenosti povezan s boginjom i svetom ženstvenošću.
Pentagram je primarno poganski vjerski simbol. No ako ste odmah pomislili na štovanje đavla,
varate se. U današnje vrijeme izraz poganski gotovo je jednak štovanju đavla, što je velika zabluda.
Korijen riječi zapravo dolazi od latinske riječi paganus što znači onaj koji nastanjuje selo. «Pogani» su
doslovno neindoktrinirani seljaci koji su se držali starih, ruralnih rituala štovanja prirode. Zapravo, strah
Crkve od onih koji žive u ruralnim sredinama bio je toliko jak da je iz riječi seljak, engleski villager,
izvedena riječ vilain, što znači pokvaren čovjek.
Hollywood je od zvijezde petokrake napravio klišej u filmovima o sotonskim serijskim
ubojicama iza kojih obično na zidu ostaje nažvrljana na zidu stana nekog sotonista zajedno s drugim
navodnim demonskim znakovima. Pravo porijeklo pentagrama zapravo je prilično pobožno.
Pentagram je pretkršćanski simbol povezan s obožavanjem prirode. U davnini ljudi su
zamišljali da je svijet podijeljen na dvije polovice, muški i žensku. Njihovi bogovi i boginje održavali su
ravnotežu moći. Jing i jang. Kada bi muškarac i žena bili u ravnoteži, svijetom bi vladao sklad. Kad ne
bi, vladao bi kaos. Pentagram predstavlja žensku polovicu svih stvari. U konceptu povijesničara religija
on se naziva «sveta ženstvenost». U svojoj najspecifičnijoj interpretaciji, pentagram simbolizira Veneru
– boginju ženske spolne ljubavi i ljepote.
Rana religija temelji se na božanskom poretku prirode. Boginja Venera i planet Venera bili su jedno te
isto. Boginja je imala svoje mjesto na noćnom nebu i zvali su je mnogim imenima Venera, Istočna
zvijezda, Ištar, Astarte, a sva ta imena bila su snažno povezana s konceptima prirode i majke zemlje.
Grafičko porijeklo pentagrama i njegove veze s Venerom, možda je i njegovo najzanimljivije svojstvo.
Poznato je da planet Venera iza sebe svakih osam godina za pomrčine neba ostavlja savršeni obris
pentagrama. U davnini je ljude taj fenomen toliko iznenadio da su Venera i njezin pentagram postali
simboli savršenstva, ljepote i cikličkih kvaliteta spolne ljubavi. U čast Venerine m agije, Grci su se
poslužili njenim osmogodišnjim ciklusom kao modelom za održavanje Olimpijskih igara. U današnje
vrijeme malo ljudi zna da četverogodišnji raspored suvremenih Olimpijskih igara još uvijek slijedi
Venerine polu-cikluse. Još manje ljudi zna da je zvijezda petokraka zamalo postala službeni pečat
Olimpijskih igara ali da ju je u zadnji tren zamijenilo pet međusobno povezanih krugova kako bi se
bolje odrazio duh zajednišva i sklada olimpijskih igara.
Simboli su vrlo otporni na promjene, ali pentagram je promijenila rimokatolička crkva. Kao dio
vatikanske kampanje da izbrišu poganske vjere i preobrate mase u kršćanstvo, Crkva je lansirala
lažnu kampanju protiv poganskih bogova i boginja preinačući njihove božanske simbole u simbole zla.
To je vrlo česta pojava u razdobljima previranja. Novonastala sila preuzima postojeće simbole i
degradira ih, pokušavajući izbrisati njihovo značenje. U borbi između poganskih i kršćanskih simbola,
poganski su izgubili bitku.
Posejdonove osti postale su vražje žezlo, šiljasta kapa koja je predstavljala mudrost postala je simbol
vještica, a Venerin pentagram đavolji znak. Kako bi bilo još bolje vojska Sjedinjenih Američkih Država
također je iskvarila pentagram. On je sada najistaknutiji američki simbol rata. Crta ga se na
mlažnjacima i nailazimo ih na ramenima generala. Toliko o boginji ljubavi i ljepote.
Leonardo da Vinci
Govorilo se kako je Leonardo da Vinci bio sklon tamnim umjetnostima. Da Vinci je oduvijek bio
neobična tema za povjesničare, pogotovo u kršćanskoj tradiciji. Usprkos geniju tog vizionara,
razmetao se svojom seksualnošću i štovao božanski poredak prirode, a to oboje ga je držalo u trajnom
stanju grijeha protiv Boga. Štoviše, umjetnikove sablasne ekscentričnosti projicirale su određenu,
svima dobro poznatu demonsku auru: ekshumirao je leševe kako bi proučavao anatomiju ljudskog
tijela, vodio tajne dnevnike nečitkim obrnutim ruk opisom, vjerovalo se da posjeduje alkemičarsku moć
pretvaranja olova u zlato, pa čak i da je stvorio eliksir kojim je odgodio smrt, a njegovi izumi uključivali
su i strašna oružja za ratovanje i sprave za mučenje koje se nikad ranije nisu mogle zamisliti.
Leonardov nevjerojatno veliki doprinos izuzetnoj kršćanskoj umjetnosti samo je produbio
njegovu reputaciju da je duhovni dvoličnjak. Prihvaćao je na stotine unosnih naloga koje mu je dao
Vatikan. Kršćanske teme nije slikao kao izraz vlastitih uvjerenja, nego kao izvor zarade, način na koji
si je osiguravao rasipni stil življenja. Na nesreću Da Vinci je bio šaljivdžija koji se često zabavljao
potiho grickajući ruku koja ga je hranila. U mnogo kršćanskih slika ubacio je skriveni simbolizam koji je
bio sve samo ne kršćanski i time isticao vlastita uvjerenja i suptilno trljao nos Crkvi. No što da se o
njemu mililo Da Vinci nikad stvarno nije prakticirao tamnu umjetnost. Bio je izuzetno duhovan čovjek,
iako je bio u trajnom sukobu s Crkvom.
Vitruvijev čovjek
Jedna od najslavnijih skica Leonarda da Vincija blijedožuti je pergament na kojem se nalazi
slavni goli muškarac – Vitruvijev čovjek, nazvan po Marcusu Vitruviusu, ingenioznom rimskom
arhitektu koji je veličao božansku proporciju u svom tekstu De Architectura. Smatran anatomski
najtočnijim crtežom svog vremena, nitko bolje od da Vincija nije razumio božansku strukturu ljudskog
tijela. Kako bi izmjerio točne proporcije strukture ljudskih kostiju, da Vinci je iskopavao tijela. Prvi je
dokazao da je ljudsko tijelo doslovno sastavljeno od građevnih blokova čiji proporcionalni omjeri uvijek
iznose PHI.
Da Vincijev Vitruvijev čovijek postao je suvremena kulturna ikona pojavljujući se na plakatima,
podlošcima za miševe i majicama u cijelom svijetu. Proslavljena skica sastojala se od savršenog
kruga u kojem se nalazio ucrtan goli muškarac, raširenih ruku i nogu. Krug je bio ključni element cijele
kompozicije. Ženski simbol zaštite, krug oko tijela gola muškarca završavao je poruku koju je da Vinci
namjeravao poslati – o skladu između muškarca i žene.
Mona Lisa
Druga veoma zagonetna Leonardova tvorevina, slavna je Mona Lisa. Možete li zamisliti koju
tajnu ona krije iza sebe? Mona Lisa velika je samo 78 puta 53 centimetara. Visi na sjeverozapadnom
zidu Salle des Etats u Pariškom muzeju Louvre. Naslikana na jablanovoj dasci, njezin eterični,
maglom ispunjeni ugođaj pripisivao se da Vincijevom umijeću sfumato tehnike u kojoj forme izgledaju
kao da nestaju jedna u drugoj.
Status najpoznatijeg umjetničkog djela na svijetu Mona Lise, nije imao nikakve veze s njezinim
zagonetnim osmjehom. Niti je imao veze s tajanstvenim interpretacijama koje su joj pripisivali brojni
povjesničari umjetnosti i obožavatelji teorija zavjere. Jednostavno, Mona Lisa je bila poznata jer je
Leonardo da Vinci sam tvrdio da je ona njegovo najbolje postignuće. Nosio ju je sa sobom kad god bi
putovao i kad bi ga netko pitao zašto, odgovarao bi da mu je teško rastati se od najuzvišenijeg
izražaja ženske ljepote. No ipak, mnogo povjesničara umjetnosti sumnjalo je kako Leonardova
naklonost Mona Lisi nema nikakve veze s njezinim umjetničkim majstorstvom. Slika je najobičniji
portret napravljen sfumato tehnikom. Mnogi su tvrdili da je da Vincijevo obožavanje tog djela
proizlazilo iz nečeg puno dubljeg. Mona Lisa je u biti, bila jedna od najdokumentiranijih privatnih šala.
Kolaž dvosmislenosti i razigranih aluzija, a opet, nevjerojatno je da većina njezin osmjeh još uvijek
smatra nekom velikom tajnom.
Mnogi će vjerojatno primijetiti kako je pozadina slike nejednaka. Da Vinci je crtu obzora
nacrtao na lijevoj strani primjetno niže nego na desnoj. No on nije bio sklon greškama. To je u stvari
bio njegov mali trik. Spuštajući crtu obzora s lijeve strane, da Vinci je napravio Mona Lisu puno veću s
lijeve nego s desne strane. To je njegova mala privatna šala. Povijesno gledajući, konceptima muškog
i ženskog pripisane su određene strane – lijeva je ženska, a desna muška. Budući da je da Vinci bio
veliki obožavatelj ženskih principa, napravio je Mona Lisu ljepšu s lijeve nego s desne strane. On se
zapravo zalagao za sklad, ravnotežu muškog i ženskog. Vjerovao je da ljudska duša ne može doživjeti
prosvjetljenje ako nema i muške i ženske elemente.
Međutim što god da je da Vinci htio postići, njegova Mona Lisa nije ni muško ni žensko. Ona
nosi suptilnu poruku dvospolnosti. Ona je stapanje jednog i drugog. Osim toga da Vinci je ostavio
veliku naznaku da je slika spoj muškog i ženskog.
Egipatski bog muške plodnosti zove se Amon, a Amonova družica i egipatska boginja plodnosti zove
se Izida čiji je drevni slikovni znak bio L'ISA. Iz stapanja njihovih imena dobiva se AMON L'ISA. Osim
što joj je lice dvospolno, i ime joj je anagram božanskog sjedinjenja muškog i ženskog. I to je to, da
Vincijeva mala tajna i razlog zašto se Mona Lisa tako smješka.
Sionski Priorij
Sionski Priorij, utemeljio je u Jeruzalemu 1099.g. francuski kralj Godefroi de Boullion. Povijest bratstva
obuhvaćala je više od jednog tisućljeća.. No što je to Sionski Priorij? Kralj Godefroi je navodno čuvao
jednu vrlo moćnu tajnu, tajnu koja je bila u njegovoj obitelji od vremena Krista. Bojeći se kako bi se
nakon smrti njegova tajna mogla izgubiti, osnovao je tajno bratstvo, Sionski Priorij, i zadužio ih da
čuvaju njegovu tajnu i tiho je prenose s generacije na generaciju.
Tu tajnu čuva složeni sustav znanja raspoređenog na zasebne dijelove i podijeljeno među više
članova. Iako je bratstvo veliko, samo četvorica članova znaju gdje se čuva. Ugledne javne osobe,
umjetničke duše bili su veliki meštri Sionskog priorija. Dokaz za to otkriven je prije mnogo godina u
pariškoj nacionalnoj biblioteci u spisima nekoć znanim pod nazivom Les Dossiers Secrets.
Svaki povjesničar i entuziast koji se za to zanimao pročitao je Les Dossiers. A njihovu autentičnost
potvrdili su mnogi stručnjaci neupitno potvrdivši ono što su povjesničari dugo vremena sumnjali: Veliki
meštri sionskog priorija uključivali su Nicholasa Flamela, Leonarda da Vincija, Sandra Botticellija, Sir
Isaaca Newtona, Victora Hugoa, Claudea Debussya i Jeana Cocteaua.
No što je priorij čuvao? Koja je njihova velika tajna za koju mnogi smatraju da je odgovor na nju sam
Leonardo naslikao u nekom od njegovih remek djela i provode sate i sate pred njegovim slikarijama u
potrazi za skrivenim znakovima koji bi im pokazali gdje se nalazi načuvanija tajna svih vremena.
Tijekom godina provedenih u Jeruzalemu, priorij je saznao za hrpu skrivenih spisa zakopanih
ispod ruševina Herodova hrama koji je bio izgrađen na ranijim ruševinama Salomonova hrama. Ti su
spisi, navodno potvrđivali Godefoijevu moćnu tajnu. Ti su spisi bili takve prirode da kršćanska Crkva
ne bi prezala pred ničim samo da ih se dokopa. Kako bi se domogli tih spisa, priorij je okupio svoju
vojsku – skupinu od devet vitezova po imenu «Red ubogih viteza Kristovih i hrama Salomonova».
Bolje poznatiji kao vitezovi templari.
Uobičajeno mišljenje o vitezovima templarima jest da su bili osnovani kako bi zaštitili
hodočasnike koji su bili na putu u Svetu zemlju. No m noge teorije zavjera govore kako je njihov istinski
cilj u Svetoj zemlji bio je da povrate spise koji su se nalazili ispod ruševina hrama. Nitko zapravo ne
zna zasigurno, no vjeruje se da su vitezovi zaista nešto pronašli ispod ruševina. Trebalo im je devet
godina, ali konačno nakon što su našli ono za čime su tragali, blago su iznijeli iz hrama, prenijeli u
Europu i preko noći im je narastao ugled.
Papa Inocencije II istog časa izdao im je papinsku bulu koja je vitezovima templarima
garantirala neograničenu moć i proglasio da se ne moraju pokoravati ni jednim drugim zakonima osim
svojim vlastitima. Ne zna se je li time Vatikan pokušao kupiti njihovu šutnju, ili su Vatikan Vitezovi
ucijenili. No otada nadalje templari su se širili nevjerojatnom brzinom, postajali su sve jači i gomilali
silno bogatstvo.
Do 1300. vitezovi Templari nagomilali su više moći od tadašnjeg pape Klementa V koji je
odlučio da se nešto mora poduzeti po tom pitanju. U potezu dostojnom CIA-e, papa Klement izdao je
tajne naredbe koje su trebale biti izvršene u petak, 13.listopada 1307. godine.
Papa je Templare proglasio hereticima, vrajžjim poklonicima, homoseksualcima i
sodomistima. Toga dana zarobljeno je, nemilosrdno mučeno i konačno spaljeno na lomači nebrojeno
vitezova optuženih za herezu. No bratstvo se održalo pod raznim imenima i do današnjeg dana i
sačuvali tajne spise kojih se zapravo Klement želio dokopati. Spisi su povjereni templarovim redovima
u sijeni, Sionskom prioriju.
Tisuću godina, prenose se legende o ovoj tajni. Cijeli niz spisa, njihova moć i tajna koju
otkrivaju poznati su pod jednim imenom Sangreal. Niti jedan tajna kao ova nije izazvala toliko
zanimanje među povjesničarima koliko ona o Sangrealu. Iako je Sangreal drevna riječ, tijekom godina
poprimila je drugo zančenje.. suvremeniji naziv. Gotovo svi su čuli priču o Sangrealu, no vjerojatno su
navikli da je zovu «Sveti gral».
Sveti Gral
Uvriježeno je mišljenje i svima dobro poznato da je Sveti gral kalež. Kalež iz kojega je Isus pio
na Posljednjoj večeri i u koji je Josip iz Arimateje kasnije uhvatio njegovu krv kada su ga razapinjali te
je s njim prešao u Francusku i od tamo u Veliku Britaniju gdje mu se gubi trag.
Upravo Sionski priorij, čuva tajnu Svetog grala. No mnogima će druga strana priče biti posve
nepoznata, a upravo je druga strana razlog velikom strahu Crkve od njegovog otkrivanja. Sveti gral
uopće nije kalež. Legenda o gralu – kaležu, domišljato je smišljena alegorija. Kalež je metafora nečeg
drugog, nečeg puno moćnijeg od obične izgubljene posude.
Sveti gral je najtraženije blago u povjesti čovječanstva. Od njega su potekle legende, ratovi, potrage
koje su trajale cijeli život. Ima li smisla da se radi samo o kaležu? Da je zaista tako, ne bi li onda i
ostale relikvije trebale proizvesti slično ili još veće zanimanje? Kruna od trnja, Pravi križ na kojem je
Isus razapet, Titulus? Longimusovo koplje? No nisu. Tokom povijesti, Sveti je gral bio najposebniji. No
zašto je tako?
Zapravo mnoge knjige su o tome i napisane, no zašto onda ova teorija nije poznatija? Zato što
se nijedna od tih knjiga ne može mjeriti i natjecati sa stoljećima utemeljene povijesti, pogotovo kad tu
povijest podupire najveći bestseller svih vremena. A ne govorim o Harry Potteru već o Bibliji.
Sveti gral – druga slika novog zavjeta
Sve što treba znati o Bibliji, sažeo je veliki kanonski doktor Martyn Percy u jednoj rečenici.
«Biblija nije stigla faksom iz raja». Biblija je ljudski proizvod, ne Božju. Biblija nije pala s neba. Napisao
ju je čovjek kao povijesni zapis nemirnih vremena i razvila se kroz nebrojene prijevode, dodatke i
revizije. U povijesti nikada nije postojala definitivna verzija Biblije.
Isus Krist bio je povijesna ličnost s nevjerojatnim utjecajem, možda najzagonetniji vođa na
svijetu koji je bio sposoban nadahnuti ljude. Kao najavljeni Mesija, Isus je imao moć od kraljeva,
inspirirao milijune ljudi i bio osnivač novih filozofija. Kao potomak kralja Salomona i kralja Davida, Isus
je imao zakonito pravo na židovsko prijestolje. Naravno njegov život bilježilo je na tisuće njegovih
sljedbenika u cijeloj zemlji.
Prilikom sastavljanja Novog zavjeta razmatralo se više od osamdeset evanđelja, a opet samo
je relativno nekoliko izabrano da uđe u njega – Matej, Marko, Luka, Ivan bili su među tih nekoliko.
Upravo tu fundamentalnu ironiju kršćanstva Bibliju, onakvu kakvu je danas poznajemo, kolacionirao je
rimski car Konstantin veliki, koji je bio poganin.
U Konstantinovo vrijeme, službena rimska religija bila je obožavanje sunca – kult Sol Invictus
ili Nepobjedivog sunca. Na nesreću, Rim su u to vrijeme obuhvaćali sve veći vjerski nemiri. Tri stoljeća
nakon Kristovog raspeća, Kristovi sljedbenici množili su se nevjerojatnom brzinom. Kršćani i pogani
počeli su se sukobljavati i taj suk ob se toliko raširio da je prijetio raskoliti Rim na dva dijela. Konstantin
je odlučio da se nešto mora učiniti po tom pitanju. Godine 325. poslije Krista, odlučio je ujediniti Rim
pod jednom zajedničkom religijom. Kršćanstvo. No zašto bi car poganin izabrao Kršćanstvo za
službenu vjeru?
Jednostavno, Konstantin je bio odličan poslovni čovjek. Vidio je da je kršćanstvo u usponu i
jednostavno se kladio na konja koji je ionako već pobjeđivao. Stapanjem poganskih znakova, datuma i
rituala u kršćansku tradiciju koja se sve više širila, stvorio je jednu vrstu hibridne vjere koja je bila
prihvatljiva objema stranama.
Tragovi poganske religije u kršćanskoj simbolici ne mogu se poreći. U kršćanstvu ništa nije
originalno. Pretkršćanski bog Mitra – zvan Sin Božji ili Svjetlo dana – rođen je 25.prosinca. A inače je
25. prosinca i datum rođenja mnogih drugih bogova kao što su recimo Oziris, Adonis i Dioniz.
Novorođenom je Krišni kao dar doneseno zlato, tamjan i mirta. Čak je i kršćanski sveti dan u tjednu
izveden od poganskog. Izvorno su kršćani slavili židovski Sabbath ili subotu, ali Konstantin je to
promijenio tako da se taj dan pokapa s poganskim štovanjem dana sunca, nedjeljom. A sve je to u
vezi sa pravom prirodom Svetog grala.
Tijekom stapanja vjera, Konstantin je morao ojačati tu novu kršćansku tradiciju i održao je
slavno okupljanje pod nazivom Prvi opći koncil kršćanske crkve u Niceji. Na tom skupu raspravljalo se
i odlučivalo o puno aspekata kršćanstva, datumu Uskrsa, ulozi biskupa, provođenju sakramenata i,
naravno Isusovom božanstvu.
Do tog trenutka u povijesti na Isusa su njegovi sljedbenici gledali kao na smrtnog proroka…
velikog i moćnog čovjeka, ali ipak čovjeka. Smrtnika. Isusovo uspostavljanje na «Sina Božjega»
službeno je predložio i izglasao Koncil. Utvrđivanje Isusova božanstva bilo je presudno za daljnje
ujedinjenje Rimskog carstva i novi temelj političke moći Vatikana. Službenim utemeljenjem Isusa kao
Sina Božjeg, Konstantin je Isusa pretvorio u božanstvo koje je postojalo izvan okvira ljudskog svijeta,
biće čija se moć nije mogla osporiti. To ne samo da je spriječilo daljnja osporavanja kršćanstva od
strane pogana, nego su se po novom Kristovi sljedbenici mogli iskupiti jedino putem Rimske katoličke
crkve.
Sve se zapravo svodilo na to tko će imati moć. Veliki broj znanstvenika tvrdi da je rana Crkva
doslovno ukrala Isusa od njegovih izvornih sljedbenika otimajući njegovu ljudsku poruku, obavijajući je
neprobojnim plaštem božanstva i koristeći je k ako bi proširila svoju moć.
Nitko naravno ne tvrdi da je Krist varalica ili poriče da je hodao zemljom i nadahnuo milijune
da vode bolje živote. Samo da je njegova važnost i njegov utjecaj iskorišten kak o bi se oblikovalo lice
kršćanstva onakvog kakvog ga danas poznajemo.
Međutim, trik je u tome što je car Konstantin uzdigao Isusa gotovo četiri stoljeća nakon
njegove smrti, do tada je već postojalo na tisuće spisa koji su kronološki bilježili njegov život kao
smrtnika. Trebalo je mnogo hrabrosti kako bi se povukao veliki potez i prepravile se povijesne knjige
pisane sve do tada. Konstantin je naručio sastavljanje nove Biblije u kojoj su bila ispuštena ona
evanđelja koja su govorila o Kristovim ljudskim obilježjima i uljepšao ona u kojima je predstavljen kao
božanska osoba. Sa ostala evanđelja zabranjena su, sakupljena i kasnije spaljena.
A evo i jedne zanimljivosti. Svi oni koji su se odlučili za zabranjena evanđelja, proglašeni
hereticima. Riječ heretik javlja se od tog trenutka u povijesti. Latinska riječ haereticus znači «izbor».
Oni koji su izabrali izvornu Kristovu povijest bili su prvi heretici na svijetu.
Tu dolazimo pomalo i do srži priče o Svetome gralu. Neka su evanđelja koja je Konstantin pokušao
izbrisati nekako preživjela. U dvadesetom stoljeću pronađenim su stari hebrejski rukopisi. Osim što ti
rukopisi govore istinu o gralu, oni govore i o djelovanju Krista kao čovjeka. Naravno, Vatikan je
pokušao spriječiti objavljivanje tih spisa. A zašto? Jer se iz njih vide jasna povijesna neslaganja koja
jasno potvrđuju da su suvremenu Bibliju uredili i sastavili ljudi sa određenim političkim ciljem a to je da
promoviraju božanstvo Isusa Krista i njegov utjecaj koriste kako bi pojačali vlastitu moć
Prava priroda Setog grala
Želja suvremene Crkve da se spriječi objavljivanje tih spisa proizlazi iz iskrenog uvjerenja koje
su sami utemeljili, a to je da je Krist uistinu bog. Vatikan uistinu vjeruje kako su ti spisi ništa drugo do
lažno svjedočenje. To se ne može poreći. Toga je više nego itko bio svjestan upravo Leonardo da
Vinci. Leonardovi osjećaji vezani uz Bibliju odnose se izravno na Sveti gral. Zapravo, da Vinci je i
nacrtao pravi gral. Kao što je već poznato, on je vlastita uvjerenja unio u slike koje je Kršćansk a crkva
naručila od njega. U mnogo kršćanskih slika ubacio je skriveni simbolizam koji je bio sve samo ne
kršćanski. Upravo je time isticao vlastita uvjerenja. Jedna od najzanimljivijih slika koje je ikada
napravio, freska je Posljednje večere.
Čudno je, uzimajući u obzir da i Biblija i standardna legenda o gralu slave ovaj trenutak kao
definitivni dolazak Svetog grala, čudno je što je da Vinci umjesto jednog Kristovog kaleža, naslikao
svakome od trinaest prisutnih po jednu čašu. Većina stručnjaka ili ne vidi ili jednostavno odluči
zanemariti anomalije koje je da Vinci napravio na ovoj slici. Ova je fresk a ipak ključ tajne svetog grala.
Ova freska nam govori što je, zapravo bolje reći tk o je… Sveti graal.
Alegorija Svetog Kaleža
Igra riječi, kalež dolazi izvorno iz poganskih simbola za muško i žensko, dok muški znak trokut
vrhom okrenut prema gore, nalikuje oštrici, ženski znak isto tako trokut, okrenut prema dolje nalikuje
na šalici, posudi, ali što je najvažnije nalikuje obliku ženske maternice. Taj znak sugerira ženstvenost i
plodnost. Legenda nam govori da je Sveti gral kalež, šalica. No opis grala kao kaleža nije ništa drugo
do alegorija kako bi se zaštitila istinska priroda Svetog grala.
Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti, a Sveti gral predstavlja svetu ženstvenost
boginju koja se, naravno, do danas izgubila, budući da ju je Crkva doslovno izbrisala. Moć žene i
njezina sposobnost da stvori život nekoć su bile vrlo svete, ali predstavljale su opasnost usponu
pretežno muške crkve, pa je tako sveta ženstvenost demonizirana i proglašena zlom. Muškarac je a
ne Bog, stvorio koncept 'izvornog grijeha' gdje Eva zagrize jabuku i prouzrokuje pad ljudske rase.
Žena, nekoć sveta davateljica života, proglašena je neprijateljem.
Taj je koncept žene kao donositeljice života bio je temelj drevnih religija. Rođenje je bilo
mistično i moćno. Na žalost, kršćanski filozofi odlučili su zatajiti žensku snagu stvaranja zanemarujući
biološku istinu i stvarajući muškarca Stvoriteljem. U Knjizi postanka govori se da je Eva nastala od
Adamova rebra. Žena je postala izdanak muškarca. I to grešni. Knjiga postanka je početak kraja kulta
boginje.
Gral je, znak za izgubljenu boginju. Kad se pojavilo kršćanstvo, stare poganske religije nisu se
lako ugasile. Legende o viteškim traganjima za izgubljenim gralom, zapravo su priče o zabranjenim
traganjima za izgubljenom svetom ženstvenošću.
Izgubljeni kult boginje
Nitko ne može zanijekati puno dobroga što je suvremena Crkva činila u današnjem
problematičnom svijetu, a opet prošlost iste te Crkve podmukla je i nasilna. Brutalni križarski ratovi
vođeni zbog reduciranja poganskih vjera i vjera koje su se temeljile na obožavanju boginja, trajali su tri
stoljeća i pribjegavali metodama koje su bile koliko i nadahnute, toliko i stravične.
Katolička inkvizicija objavila je knjigu koja se slobodno može nazvati najkrvoločnijom u
povijesti čovječanstva. Malleus maleficarum ili Vještičji bat. Ta je knjiga indoktrinirala svijet
«opasnostima od slobodnih žena» i upućivala svećenstvo kako da ih pronađe, muči i uništi. Te
navodne vještice, bile su znanstvenice, svećenice, Ciganke, gatare, obožavateljice prirode, travarke i
sve one koje su na bilo koji način bile povezane s prirodom. Babice su također ubijali zbog njihove
heretičke prakse korištenja medicinskog znanja kako bi olakšale bol rodiljama. Patnja koju je Crkva
zastupala, bila je pravedna Božja kazna što je Eva otkinula jabuku s drveta znanja. Tijekom tristo
godina lova na vještice, Crkva je spalila na lomači nevjerojatnih pet milijuna žena. Propaganda i
krvoproliće su upalili.
Žene koje su nekoć slavili kao bitnu polovicu duhovnog prosvjetljenja, izgnane su iz hramova
svjetskih religija. Nekoć sveti čin «Hieros Gam os», prirodno seksualno sjedinjenje muškarca i žene
koje je stvaralo duhovnu cjelinu, preinačili su u čin vrijedan prijezira. Sveti ljudi kojima je nekoć
seksualno sjedinjenja bilo isk ustvo kojim se približavalo bogu, sada su se bojali svojih spolnih nagona
kao vražjeg djela, suradnje s njegovom najomiljenijom saveznicom … ženom. Dani boginja došli su
kraju. Majka zemlja postala je svijet muškaraca. Muški ego potrošio je dva tisućljeća trčeći naokolo
bez nadzora svoje ženske partnerice.
Sionski priorij bio je uvjeren da je upravo to brisanje svete ženstvenosti u suvremenom životu
uzrokovalo život bez ravnoteže. Nestabilna situacija označena ratovima nabijenim testosteronom,
pretek ženomrzačkih društava i sve veće nepoštovanje prema Majci zemlji.
Post je objavljen 17.08.2005. u 05:30 sati.