Predragi štovatelji presvetog Srca Isusova!
Nerijetko se čuje da mi katolici presentimentalno štujemo Srce Isusovo. Zašto je to potrebno štovati jedan oragn. Ako poštujemo i slavimo Isusa, onda nije potrebno slaviti i štovati njegovo srce. No, mi znamo da ovaj prigovor ne stoji, jer ne slavimo organ, tu pumpu koja tjera krv po organizmu. Srce je simbol ljudske, u ovom slučuja Božanske ljubavi. Zar i mi, u našem svagdanjem životu, riječ srce ne upotrebljavamo kad želimo nekom izraziti našu posebnu ljubav. Majka rekne svom djetetu: srce moje, zaljubljeni reknu jedan drugom: srce moje, dušo moja, pa valjda ne mislimo da je stvarno partner srce ili duša. A i iz oduševljenja znamo reći nekom čovjeku koji se iskazao posebnom ljubavlju i dobrotom: srce si.
Srce je znak čovječnosti, ljubavi. I Božje srce ljubi ljude na izvanredan način. Biblija je puna svjedočanstava te posebne Božje ljubavi. I današnja čitanja nam upravo o tome govore u slikama Starog zavjeta – prispodobi ovaca i pastira. Kao što pravi pastir ima srca za svoje ovce, tako Bog ima srca za ljude. Vrhunac Božje ljubavi je upravo u probodenom srcu Sina Božjega na križu. I to probodeno srce nam danas dovikuje:
«Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni…»
A čime smo to izmoreni i opterećeni? Sigurno da mi, ovdje prisutni, nismo izmoreni teškim fizičkim radom kao što su to bili naši pradjedovi kad su uvodili ovaj blagdan. Današnji čovjek je opterećen nekim drugim stvarima i izmoren nekim drugim brigama. Osvrnut ću se večeras samo na jednu stvar:
Današnji čovjek, moderni čovjek, gubi srce. Ono srce po kojem čovjek jest ono što jest. Čovjek je upravo po tome čovjek što ima srca za ljude. Moderna tehnika nas sve više i više pretvara u brojeve. Kompjutor nas prepoznaje po brojevima, sve se svodi na broj. Tako čovjek, malo po malo, gubi toplinu srca i postaje neka stvar koja živi.
Post je objavljen 16.08.2005. u 14:48 sati.