Pregled posta

Zašto da ne? Zašto u isto vrijeme ne bi imali Che Guevaru na majici i znak Oma tetoviran na ruci. Kalašnjikov na koljenima, u lotos položaju. I jedan i drugi su samo znakovi. Che je najebo u Boliviji, malo mu se izjavila teorija i taktika gerilskog ratovanja, kad je '67 išao stvoriti 20 novih Vijetnama. Sad je puki, izrazito promiskuitetan Znak protesta. Protesta, onako bez cilja... više stil života nego neki zanos, protesta iz opravdanja nemoći ili pripadanja veseloj skupini studenata na početku karijere. Ha, ha, ha... revolucionarno-liberalna mladost. Onako ko zaušnjaci. U razvoju imunog sustava Znaka. A onda... nema više iznenadjenja te vrste. Che je kloniran i u novim uvjetima izrastao u law-obideing, church-going, god-fearing potrošača. Hasta la victoria siempre.
A opet nekako je jasno da nešto nije u redu... svaki dan na televiziji crkavaju tisuće samo za oči kamere. A što sad možeš? Izdignuti se duhovno iznad toga? Ne sudjelovati u tom cirkusu na osobnoj razini. Tek onako pro forma. Izbaciti to iz glave. Zanemariti. Kao blagu alergiju koju je imuni sustav Znaka lako odradio na tetovaži. Samo gledaj u pod dok ideš putem.
U ovom svijetu privida izgubljeni su samo oni bez Znakova, oni koji se međusobno ne mogu raspoznati. Nedodirljivi. Iskaču iz ciljnih tržišnih grupa, nema ih ni po tržišnim nišama, izbjegavaju se puno pojavljivati i šute. Outsideri. Proli u svijetu simulacije. Ne raspolažu ničim osim stvarnim referentom čiji se zlosretni Znak uopće ne nalazi na tečajnoj listi znakova. Nije konvertibilan. Nisu blago podjeljeni između onih koji bi nešto mjenjali i onih koji im to i ne bi baš dozvolili.
Oni su rastrgani surovošću. Gladni su i umiru. I ima ih više nego znakova. Puno više.


Post je objavljen 13.02.2005. u 01:50 sati.