Koliko god da se trudio, srce mi ne prati misli...želim krenut u pozitivnom smjeru, ali sve se završava na istome....na početku kraja...ili kraju početka...votevr...dosta mi je da budem marioneta u svojoj realnosti...nekako sam sve više svijestan jedne činjenice...u biti, to je činjenica samo u mojoj percepciji stvarnosti...a to je da ne upravljam svojim odlukama...sve mi se ćini da je to već negdje zapisano, da je već odlućeno kako će se ta moja štorija finit...nemam osjećaj da upravljam svojim životom...izgubio sam ga negdje po putu...sve što učinim, šta god dotaknem....sve se sruši kao brijeg na nekadašnjem Triglavu, a sada Dvoglavu...čak i za to imam filing da sam ja kriv...ne pitaj kako...treba mi samoće....potrebujem mira i tišine...bez lapa, bez fona, bez jutarnjih kavica na Pećinama i čitanja Jutarnjeg...bez odlazaka do Ines u kladnju i trošenja love na neke glupane koji samo napucavaju loptu i dobro zarađuju, a ja...još veći glupan, igram na njih, protiv njih...i uredno gubim...da se razumijemo, nisu to neke velike svote...5-10kn dnevno, listić/dva dnevno....ali opet gubim...ma dobro, ponekad i dobijem....ali samo ponekad....ali nije to tema ove štorije...potrebujem potpunu izolaciju od svijeta...kao već jednom...jednom, ne tako davno...opet sam zapao u istu kolotećinu kao i prije 4 godine...opet moram krenut u promjenu sebe naspram svijeta koji me okružuje...
Ma vidiš li ti prika, kako samo morbidne misli uzgajam u svojoj ludoj ćunki? I šta da napravim? Prije 1500 dana izvukla me jedna stvar...točnije, jedan osjećaj...a di je on sada? Izgubio se negdje na stranicama prošlosti...već ga 4 godine nisam osjetio...nije da se nisam trudio, nije da nisam želio....ali ga nisam mogao više u niti jednoj prepoznati...prolazile su mojim životom, kao godišnja doba kroz godinu...malo jedna, malo druga, malo treća, malo četvrta....pa ajmo opet sve ispočetka...sve one moje teze, sve one moje brije od prije godinu/dve/tri unazad, padaju kao Karlova glava na giljotini...moram nove teze postavit, nove zaključke izvući, nova «nepokolebljiva» stajališta zauzet...hebeš stav koji se neda promijenit....nije da nisam spreman, nije da ne želim....ali treba krenut...i najdulje putovanje kreće prvim korakom...ali on je ponekad i najteži...ali na jednu stvar nikada neću pozabit...čovjek je čovjeku čovjek...spremi se na još jednu bitku, ti okrutni živote....
Post je objavljen 12.02.2005. u 22:38 sati.