Čim se probudio, izraz boli zaposjeo je njegovo lice, još prekriveno krvlju, izbrazdano ogrebotinama, prebijeno, oteklo, kao i svaki pedalj njegova tijela. Tiho je kroz zube zacvilio dok se pridizao iz položaja u kojem je ležao onesviješten. Krv što mu se na obrazima već bila sasušila nije sva pripadala njemu - nepodnošljiv smrad ispuni mu nosnice i gađenje, namjesto boli, zauzme izraz na njegovu licu. Smognuo je dograbiti nekoliko nesretnih strvinara što krvi im okus sada slađe prija nepcu, nego li miris nozdrvama, kada crknuti leže pretrgnutih vratova, očiju izbuljenih... kao da su ikada i imali pravo na život.
Stao je disati na usta ne bi li lakše podnio nemili zadah, skupljajući snage da ustane kad jednom, napokon, otvori oči. Teškom je mukom postigao da se razdvoje donji i gornji kapak što su čvrsto bili prionuli jedan uz drugog, slijepljeni krvlju i osušenom sluzi iz vlastitog oka. Boreći se s trunjem i oteklinama, u mutnoj je slici, nakon poduljeg vremena, uspio razabrati željezne rešetke, a iza njih kamene zidove slabo osvijetljene sobe.
Sabravši se malo, pogleda bolje oko sebe i začudi se prostoriji u kojoj se našao ne vidjevši joj dna. Učini mu se da nema ni prozora ni vrata, već da je jedini izlaz tmina beskrajnog ponora štono leži ispod njega. Navala uzbuđenja rasprsne se u njemu i podigne ga munjevito na noge, a stisak mu šake grčevito zakuje za željezne rešetke kaveza. I ne stigne vidjeti ništa - zaljulja se tlo pod njegovim nogama, zacrni se mutna slika pred očima... zadnje začuje samo tup udarac i onda osjeti njegov odjek kako pulsirajući stane odzvanjati mu lubanjom.