Čim spomenem talibane, znat ćete da je posrijedi neki (politički) problem. No oni su nam se posve lako i glatko uvukli u jezik. Zovemo ih talibani, imenom s neizbježnim -i na kraju, nastavkom koji označava našu množinu, bez obzira na to što riječ taliban već ima to značenje - jer nije u jednini!
Zašto bi onda skripta, koja je također u množini, bila iznimka? Kada sam u romanu Svjetla umirućega grada Bernarda Jana pročitao po klasičnim filolozima pravilnu rečenicu "Donesi mi sutra svoja skripta", doslovce sam se naježio. Pa tko tako govori?! Osobito među studentima? Dame i gospodo, svaka čast vašim razlozima i argumentima, ali vi pravila iz svog mrtvog jezika - koji će to i ostati, bez obzira na česta dopunjavanja leksika - namećete živom hrvatskom! Jeziku kojim se ljudi svakodnevno služe i koji se stoga stalno mijenja. Kod nas je a iz nominativa jednine zamijenilo a iz nominativa latinske množine, rod je ostao isti (ženski), kao i značenje. "Donesi mi sutra svoju skriptu." Ne bi li tako i spomenuta fikcija bila uvjerljivija? I životnija?
Znate kako je u jeziku - jučerašnja pogreška danas je pravilo. Nitko više ne spominje nekoć pravilan lokativ zamjenicâ tko i što: (o) kom, (o) čem. Naprotiv, forsira se isključivo (o) kome/komu, (o) čemu.
Ponavljam pitanje: zašto bi riječ skripta trebala biti okamenjena, arhaična i toliko nesklapna? Pa nije to kripta!
Post je objavljen 15.08.2005. u 21:59 sati.