Sve donedavno naša se susjeda Magda Klopotec odlikovala krajnje agnostičkim stavom spram lingvističkih pitanja. Takvim koji isključuje upotrebu pridjeva kao što su 'agnostičko' ili 'lingvističko' i općenito ne daje ni pišiva boba za pravo značenje riječi.
Ali sa starošću došla je mudrost i potreba da se stvari preciziraju. Te je dom za umirovljenike, sa zagriženom dosljednošću, stala nazivati 'krepavalištem', riješena da se 'nigdar ne bu dala tam otpelati'. No, kad ljudi krenu filozofirati više se ne mogu zaustaviti i svakog trenutka dolaze nove ideje, osobito one nepozvane.
Tako je i Klopotecka prošlog tjedna radikalno promijenila mišljenje o 'krepavalištima'.
"Neki moji iz Kluba pemzionera su prešli tam i veliju da nije tak jako grdo", gundrala je onemoćalo iz ligenštula, sastavljajući literarno djelo pod naslovom 'Moja oporuka'. Dok su glavni likovi sastavka, nećak i njegova ženica, vrijedno poslovali oko svoje buduće kućice. Koju namjeravaju prodati 'čim staroj uvale sedative u krepavalištu, a oni preuzmu skrbništvo i uz malo sreće kapnul bude keš na ruke za kojih mjesec dana, tak da imaju za more u postsezoni', čula sam razgovjetno kako naglas kuju planove, čim bi Klopotecka odložila slušni aparat, da osigura tišinu za poslijepodnevni drijemež.
Iako se nikad ne bih učlanila u klub fanova susjede Klopotec, diljem kvarta poznate pod nickom 'stara coprnica', osjetila sam se ponukanom da nešto poduzmem. Spustila sam joj preko plota u krilo komplet vitamskih eliksira, 'za energiziranje klonulog i iscrpljenog organizma u poodmakloj dobi'. Koji sam dobila na dar od svog zakonitog Debelog, za osvetu nakon jedne žestoke bračne razmirice. U toku primopredaje paketića zamolila sam Klopotecku da još jednom razmisli o odluci.
"Nemam se kaj predomišlati, više nisam za niš", zaječala je slomljeno, "provela bum još ovaj vikend u staroj hiži i onda idem v dom, pa kak bude - bude."
"Super bude tam!", doviknuo je nato optimistično nećak s krova, zamjenjujući dotrajale crijepove.
"Niš se vi ne brinite, teta", dodala je uvjerljivo njegova žena, premazujući lakom stolariju na kuhinjskom prozoru.
Do nedjelje je kućica zasjala novim sjajem i Klopotecka ustade iz ligenštula, oslonjena o brižne rođake, da zadnji puta pomno promotri svoje gnijezdašce, sa suzama u očima, jer sutra odlazi.
I zaista, danas ujutro mladi je par stigao u dogovoreno vrijeme i nalegao na zvonce kraj ulaznih vrata. Moje. Naime, zvonili su susjedi, ali ona se ne odaziva.
"Ne čuje zvono", pojasnila sam, "skinula je slušni aparat."
Da, Klopotecka običava skinuti aparat kad šiša travu u dvorištu, da se ne maltretira brundanjem kosilice. To što ostatak čovječanstva u krugu od pet kilometara nema privilegiju da po želji isključi sluh, ne zabrinjava je odviše. I
dok stara coprnica u punoj formi žustro trčakara travnjakom, nećak i ženica izbezumljeno je promatraju iz mojeg dvorišta i odašilju pantomimičke signale.
Naposlijetku ih je zamijetila.
"Ste spremili stvari, teta? Danas idete u dom!"
"V krepavalište? Kajgod! Nikam ja nejdem!"
"Ali dogovorili smo se..."
"Sam se predomislila!"
"Teta, dajte se saberite", preklinjali su rođaci, "sjetite se kak vam je prošli tjedan bilo loše."
"Nije meni bilo loše, nego sam se štela malo odmoriti. A sad sam ko bog! Pijem eljiksire kaj mi je dala suseda i osećam se dvajst let mlađa!"
"Koje vražje eliksire?", očajnički su gunđali proračunati dobročinitelji, rastajući se od svojih lijepih planova.
"Vitaminske", uslužno pružih objašnjenje, "čine čuda, uvjeravam vas! Energiziraju organizam efikasnije nego boravak na moru, u postsezoni. Dakle, kao što vidite, tetka se savim dobro snalazi bez vas i više nema potrebe da se dulje zadržavate ovdje!", najurila sam ih bez milosti.
U nekoj drugoj prilici vjerojatno bi ih ponudila kavicom, tako da mogu natenane kinjiti i podbadati, ali danas nemam vremena. Putujem na more i do rujna namjeravam odmarati uši od Klopoteckine kosilice, osluškujući idilični šum valova.
Srdačan pozdrav,
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 15.08.2005. u 16:48 sati.