Zaista mislim da će nas ovo vrijeme ubiti. Ne mi, ne naša starost, nikakvo ubojito oružje nego baš ovo vrijeme...
Osvrnite se unazad dvije godine. I šta vidite? Užasno velike klimatske promjene koje su posljedica globalnog zatopljenja...Kad se malo zamislim i vratim u vrijeme dok sam još bila mala klinka vrijeme je bilo totalno drugačije - godišnja doba su se pravilno izmjenjivala i nije bilo ovakvih ogromnih razlika u pojedinom razdoblju godišnjeg doba.
A pogledaj sad...jebote k´o da je kasna jesen, a ne polovica osmog mjeseca... Umjesto da uzmemo stvari u svoje ruke, uopće nas ne boli nikakvo globalno zatopljenje...i upravo će nas to dovesti "do ruba pakla".
Prošle godine je bila užasna suša u ljetno doba, da su ljudi doslovce umirali. Ovo ljeto tuča pada na sve strane da umire sve ono od čeg živimo. A zašto ? Jer smo si mi sami to stvorili i sami smo si krivi...Kad malo bolje pogledam, možda ove planete uopće neće više biti kad bi se naša djeca trebala roditi...Mislim da za buduće naraštaje uopće nema više budućnosti...Mislim da srljamo ravno u dno nekakve ogromne rupe kojoj nema povratka, i zato me užasno strah. (počelo je, počelo...)
Voljela bih biti sretna kad se sjetim riječi "budućnost" i sve izazove koje bi mi mogla donijeti, ali umjesto toga...hvata me strah.
Ali kad pogledaš drugu stranu, koja također nije ništa svjetlija, ali meni je utješnija, neka život teče. Vidjet ćemo što nam vrijeme nosi, kakvo god bilo. Više ništa ne možemo zaustaviti, ali možemo ublažiti posljedice...
Post je objavljen 15.08.2005. u 15:39 sati.