Pa mislim stvarno....evo istražujem bespuća blogosfere i svako toliko naletim na samting lajk...odlazim, previše ljudi koje znam zna za ovaj blog...btw.imam novi blog....pa mislim stvarno! Zar se stvarno toliko puno ljudi srami priznati tko su i što su...ma u biti, šta ja serem...nisam se niti ja predstavio...niti nebum!:) Neki moji frendovi znaju za ovaj blog, mnogi moji poznanici neznaju za njega...i tako bi mi bilo najdraže da ostane...onaj tko me zna, me zna...i taj me neće suditi po ovom blogu...jer me zna...i zna da Ovaj blog meni predstavlja svojevrsno utočište u biježanju pred okovima stvarnosti...nije da ja tu nešto glumatam i foliram...takav sam i ja u svom svojem bitku...:) Ali i ne u ispoljavanju prema okolini...osim ponekad...:) možda i ja u biti patim od toga da budem prihvaćen u društvu u kojem živim? Možda sam i ja samo u biti nesiguran u sebe? Yeah, wright...:) Oni koji me znaju više od samo površno, znaju da sam kompleksna bijka koja ne spada u nikakve okove društva...znaju da nikome ne podilazim i ne patim od toga šta drugi govore o meni...uvijek mi je u glavi jedna izreka...onaj koji nema šta pametnije raditi sa svojim životom, taj ogovara druge...da li sam možda ja u biti jedini tako indiferentan prema zlim jezicima u svome životu? U svome životu vjerovatno jesam, ali se nadam da u životu općenito nisam...:) pa to bi bilo užasno! From maj point of vju...cijelo vrijeme osluškivati šta drugi govore o tebi, patiti od toga da se budem prihvačen od strane svih u svakome trenutku, patiti ako nekome niste uspjeli udovoljiti...šta če sada taj netko misliti o vama...vot d fak! Zar je to život?!?! Zar nije lijepše svoje misli prebaciti na neku korisniju/zabavniju/sretniju temu? Moje mišljenje je da...ljudi će uvijek pričati, ma šta god da mi radili...nikada nećemo uspijeti udovoljiti svima, ma koliko god da se trudili...mišljenja sam da je potrebno udovoljiti sebi i svojim potrebama, da bi se onda moglo neopterećeno posvetiti nekome i njegovim potrebama...iz iskustva sam naučio da pokušavanje zadovoljavanaj svaćije guzice u istom trenutku graniči sa SFom...kada mi je taj zaključak pronašao mjesta za pohranivanje na to malo GigaByte u mojoj glavi, postao sam nekako zadovoljniji...sretniji? Opušteniji? U biti, sve što sam napravio, radio sam onako kako meni odgovara...naravno da nisam išao protiv drugih, ali se više nisam osvrtao na to tko kako gdje kada i zašto govori nešto o meni...neka priča, ako mu to pričinjava zadovoljstvo...uspio sam zadovoljiti svoju nutrinu...onima do kojih mi je stalo, mi je stalo....i oni to znaju....a prolaznicima u svome životu, mogu samo poručiti...JEBITE SE KAKO ZNATE, POZDRAVLJA VAS ROGIĆ MATE!:)
Post je objavljen 14.08.2005. u 12:51 sati.