Pregled posta

SVATOVI I DRUŽENJE S KLINCIMA

Zapravo svaki centimetar ove Lijepe naše odiše karakterističnom posebnošću.
Eto, dosad nisam snimio dvije iste kuće. Naravno, to se ne odnosi na stambene novogradnje, koje su kao preslikane, toliko liče jedna na drugu. Razlikuju se samo po boji cvijeća na balkonu ili prozoru. Naravno, i po boji rublja koje se suši.

Od Golubičeka sam se zaputio prema dvorcu Brezovica. Posljednjih se mjeseci pisalo mnogo o Dječjem domu u Brezovici kojim je, u ime Crkve, upravljala nezasitna Jelena Brajša. O tome sada vodi računa Državno pravosuđe, a ja sam htio pogledati samo kako dvorac Brezovica sad izgleda. Kao klinci znali smo tamo otići biciklima. Sad je u dvorcu restoran u kojem sam htio popiti kavu. Međutim, restoran ne radi, pa sam kavu popio u obližnjem kafiću.

Kad hodate sve primjećujete. Svaku sitnicu. A kako onda ne bi primijetili svatove. U jednome dvorištu, okupilo se veselo društvo. Tu je i glazba. Ljudi svečano odjeveni. Neki sjede za stolovima, a neki su se okupili oko glazbe. Pjevalo se i sviralo, pričale anegdote, zezalo ženika. Naime, ovo su bili muški svatovi. Skupila se obitelj i prijatelji mladoženje u dvorištu, popili koju čašicu više ili manje, prizalogajili ukusne delicije, popričali o svemu i svačemu, a najviše o tome kako će mladi živjeti sretni.
Mladoženja je svakoga svoga gosta posebno pozdravio. Gdjegdje bi sjeo i za stol, popio gutljajčić pića, otrpio šalu na svoj račun i opet se dao u promet.
Otac mladoženjin kaže mi da će uskoro krenuti po nevjestu u Novi Zagreb. Pozvao me da dođem u Novi Zagreb, jer, osim hladne vode, nisam zaista mogao ništa prihvatiti od ponuđenoga ića i pića.
Možda je mojoj neutaživoj neskromnosti godilo to što me jedan od gostiju prepoznao, pa sam imao priliku reći riječ koju i o pješačenju.

A kad sam već kod sujete, moram reći da mi se nos uzdigao do neba, kad su me dva mladića u Svetoj Klari prepoznala. Malo smo popričali, dok su oni prali automobil. Objasnili su moji kojim putem najbrže mogu doći do Ulice svetog Mateja u Novom Zagrebu.

Tako se moje hodanje odužilo. Krajnji mi je cilj bio stan u Novom Zagrebu u kojem živi moja kćerka i njen dragi. Nataša, osim što gradi ceste po Hrvatskoj, znade i odlično kuhati. To je dar koji je naslijedila od Bake Đine i svoje majke, a nešto tu ima i mojega kuharskoga umijeća.
Kad su mi sinovi bili klinci znali bi od nje naručivati torte različita izgleda. I ona im je svaku želju ispunila. A zaista je bilo svakakvih želja. Htjeli su tortu u obliku rakete, ili kuće s okućnocom (ali da budu i male kravice, što bi rekao Amba), automobil i što ja znam što sve.
I Nataša bi uredno svaku želju ispunila, što je sve moje klince i malu klincezu Unu oduševljavalo. Zato se klinci, sad već odrasli muškarci, Ivan-Goran i Amir, nisu uopće dvoumili kad ih je Kikica pozvala na palačinke. Štoviše, došli su sa svojim lijepim i pametnim djevojkama.
A ja sam još hodao. Čekali su me i čekali, a kad sam im javio da ću malo kasniti, jer sam odvalio dobar komad puta pa hodam sporije jer sam malo umoran, lijepo su u miru večerali. Ja sam stigao tek oko osam, kad je društvo sjedilo opušteno za stolom, bavilo se kolačima i hladnom lubenicom.
Što da vam pričam. Vidjevši ih ovako za stolom bio sam... no... vrlo sretan i sentimentalan. Još samo da je i Una mogla doći, bio bi fantastičan doživljaj. Ionako je bio. Tim više što su se svi, ama baš svi, šalili na moj račun. Prštali su vicevi, dosjetke i druge smicalice. Bili su svi jako duhoviti.
A ja sam uživao. Tko se šali, taj se i voli!

Post je objavljen 14.08.2005. u 08:06 sati.