Pregled posta

GOLUBIČEKI-SEKULE REMETINEČKI

Lijepo skrenete starim Savskim mostom, prođete pokraj graničnog spomenika negdašnjih Napoleonskih provincija i već ste u Remetincu. Usput fotografiram staru i derutnu bivšu tvornicu, Megu, još jednu tragičnu žrtvu naše pretvorbe.
Kad, tamo u Remetincu, u Brezovačkoj cesti 14 stoji - velika trgovina. Trgovina kao trgovina, ne zanima me, ali... piše da je gazda Mijo Golubiček. Vidim u dvorištu jednog gospodina u najboljim godinama i pitam ga je li on Mijo.
Naravno da jest. I, tako, riječ po riječ i ustanovismo da sam ja išao u školu s njegovim bratićem Stjepanom. Zapravo, ako ćemo pravo za zdravo, ja sam se i zaustavio zbog prezimena, jer Pepija je teško zaboraviti, osobito ako ste zajedno s njim išli u IX. Gimnaziju, kao što sam ja imao sreću.

Vidim da je trgovina velika i bogata raznim asortimanom. Naravno, to je trgovina prehrambrenim artiklima i artiklima boje i lakova, ali nađe se svega, od igle do aviona, kako se uobičajilo reći. Kažem gazdi da mu sigurno dobro ide, ali Mijo odmahuje rukom. Žali se da nije kao što je nekad bilo u trgovačkim životima, budući da ove male trgovce grickaju, na živo, one velike trgovačke grdosije s bofl robom.
U razgovoru doznah da trgovci nisu samo trgovci, oni su i ljudi koji drže do kulture, odnosno etno-kulturne baštine.
Tako moj Mijo troši novac na – Muzej.
Kad je svojedobno razmišljao kamo sa starim stvarima, recimo sanjkama na kojima je proveo cijelo svoje zimsko djetinjstvo, onda mu je palo na pamet da sve starine zadrži i pokuša napraviti Muzej etno-kulturna baštine.
A od ideje do ostvarenja nije dalek put, osobito ako ste vrijedni kakav je bratić moga školskoga prijatelja. Skupio je ono što je doma sačuvano, od postelja, tkalaškog stana, đkrinja, stolova, stolica, starih zidnih ura, alatki, kola i ostaloga iz devetnaestoga stoljeća, to je obnovio i – eto Muzeja. Poslije se pokazalo da nema prostora za toliki broj izložaka, pa je naš Mijo otišao u Turopolje i kupio staru drvenu kuću s četiri prostorije. I sve su mu četiri prostorije pune. Već razmišlja kako bi sve proširio, jer stalno nabavlja nove stare stvari.
Staru turopoljsku kuću smjestio je u dvorištu Čavoglavske 13, u Svetoj Klari, Glogovec. Nedaleko je pekara njegova sina Gorana, Fran-pek.
Inače, cijela obitelj Golubiček je vrlo vrijedna. Svi rade. Sin i snaha u svojoj pekari. Druga žena u trgovini, a kćerka Sanja udana je i živi u Zagrebu.
Nakon što smo obišli Muzej i pekaru (sina nismo našli, na godišnjem je odmoru), Mijo i ja se uputismo do kuće moga školskoga prijatelja Pepija Golubičeka. Bio je to srdačan susret. Za Pepija me vežu davne uspomene, one najljepše. Eto, poslije četrdeset godina upoznao sam mu i ženu Anu. Dosad ju je čuvao od mene. Sjeli smo malo u kuću, prisjetili se školskih dana i, vrijeme je da krenem dalje prema Brezovici i Lučkom.
Još samo fotografija dva bratića i – bok momci. Mijo me je pratio još stotinjak metara, a onda se oprostismo. Naravno, s vicom. Mijo me upitao znam li razliku između države i žene. Jasno da nisam znao.
- E, stari moj, rekao je Mijo, državu trebaš čuvati od neprijatelja, a ženu od prijatelja!
Do nekog novog susreta na Blogu.

Post je objavljen 13.08.2005. u 13:31 sati.