mislila sam jucersanjim postom zavrsiti s pisanjem bloga. zaokruziti deset dana, makar lazno, jer mislim da sam tek blizu setog. and then it hit me. u k... ako ces naprasno nesto zaokruzivati s pateticnim rijecima emo-rocka u naslovu.
u k... ako cu otici da ne opisem jos jednu stvar koja mi smeta.
u k... ako cu otici uopce.
sad kad sam sastrugala kamenac sa srca, hladnog srca, mogu reci i ovo.
ovo nije apel, ovo je zahtjev: naucite hodati jebenim ulicama! (uvod u vulgaran post, citati s pokrivenim usima)
hodam ulicama slikovitog otocnog gradica, sve je fantasticno u redu, dobra jutarnja kavica me polako budi, blues explosion, lali puna, modest mouse ili arcade fire izoliraju me od buke izvana.
plovim.
postoji bas onaj nenadjebivo neopisiv osjecaj potpune lakoce. kad lebdis nekoliko centimetara iznad tla, bez da se zavaravas da si pateticno zaljubljen ili sretan/zadovoljan. jednostavno si tocno tamo gdje zelis biti, bez nekih dodatnih stetnih dobrih/losih emocija.
jedinstvo sa egom i svemirom, recimo pretenciozno, odjednom biva prekinuto. tuzno ali istinito, malim djetetom, malim petogodisnjakom ili petogodisnjakinjom. koliko perverzno da stvorenje toliko nedefinirano i nezanimljivo moze tako lako sjebati stvar.
e pa stvar je sejbana, jer kad si u djiru, imas svoj ritam, kad imas svoj ritam sve je sjajno dok ritam netko ne prekine, kad se ritam prekine, lose EMOCIJE pocinju se gomilati. iz zena u kaos u sekundi. zasto? jer ljudi NE ZNAJU hodati ulicama.
i nije krivo ono malo dijete, jebi ga, ono samo kupi lose ponasanje od svojih roditelja.
ponovimo: uska ulicica mediteranskog gradica, osoba u ritmu koja se, narafski, krece malo vecom brzinom od uobicajenog besciljnog turistickog puzanja po gradu, malo dijete ahead.
ali cekaj, pa mala djeca ne puzaju sama bez cilja po mediteranskim gradicima. hell no. tu je i cijela obitelj. i pazi ovo, pa oni su samo za mene odlucili izvesti cijelu paradu. ili se bar tako prokleto cini kad su u sirinu zauzeli svaki pedalj te ulicice. i tako to traje dvije - tri minute, njih ne jebe da iz sebe imaju nekoga tko pizdi, blokiraju svaki pokusaj preticanja, ne cuju frustrirane uzdahe iz pozadine (hell, pa mozda sam ja tu da stvaram ambijentalne zvukove) i ne razumiju suptilno, ali i dalje dovoljno glasno prosaptane psovke - jer nisu iz jebene hrvatske.
"u p... m...", ispustas po n-ti put nakon jos jednog neuspjesnog obilazenja, kad se na horizontu ukazuje nada - prosirenje ulice. euforicno ubrzavas ritam, nestrpljivo cekas sekundu kad ce se moci cerekati cerekom pobjednika sve do nove nakupine ljudske sluzi. jos nekoliko metara odvaja te od slobodnog hodanja "u ritmu" i to puna dva metra! ne mozes vjerovati da su i tebi bogovi dali sansu, ubrzavas disanje, spremas se za manevar.
mislis da ces eksplodirati od srece.
prosirenje ulice je korak od tebe, vristis u sebi, spremas se izvesti manevar preticanja, zaboraviti sve, kad ono - u kurac i sve.
masa bjelancevina ispred tebe prilagodila se promjeni oblika prostora.
ne mozes usporiti. psihicki, ne fizicki. ovo previse traje.
zasto ne mogu stici do jebenog supermarketa do zatvaranja.
"u p... m...", izgovaras iznervirano i glasno, grabis petogodisnjaka za ramena, te ga nasilno i naglaseno nadrkano i neprijateljski nastrojeno pomices u stranu. zao ti je djeteta, ali neces tu pomicati pola tone zive vage u liku njemackog turista u sandalama preko carapa, niti njegovu zenu u napadno cvijetnom uzorku, a boga mi niti pristavog hansa kojeg tek puca pubertet jer je jednostavno ljigav.
svi ostaju u soku, odjednom sam ja inkarnacija samog sotone koji je dosao pipkati njihovu djecu u stranoj drzavi. svi napadno zure u mene sljedecih pet minuta kad ponovno izvodim istu stvar s novom hrpom flegmaticnih primjeraka ciste odvratnosti ljudskog roda.
sad, iskreno, samo na primjeru zagreba, pun kurac ljudi se krece ulicama, ali sve vise - manje funkcionira. prvenstveno jer se ljudi (1) PRIDRZAVAJU SVOJE STRANE ULICE. evo, to je jednostavno nauciti, mislim da i najretardiraniji jak u krdu zna maloumno slijediti ostale.
kad si spor, ali jebeno, prokleto i bez cilja spor jer si na odmoru gdje svu svoju ispraznost mozes izraziti do totala, (2) DRZI SE RUBA ULICE pobogu. ne mora cijeli svijet patiti zbog tvoje intelektualne praznine. i odjebite mi s terminom "razgledavanje". zuriti u olinjale skure sve dok ti baba koja kroz njih zuri na ulicu ne pljune u oko NIJE UZIVANJE U AMBIJENTU. (3) ZURITI U TUDJE NASTAMBE JE, u najmanju ruku, NEKULTURNO, gdje god se nalazili.
(4) NAUCITE DIJETE DA HODA UZ NOGU. znam da zvuci okrutno, ali sva belosvetska fauna nam moze posluziti kao primjer pravilnog kretanja majke i mladunca u neprijateljskim uvjetima. a kad imas mene iza sebe u uskoj ulicici, pricamo upravo o tome.
kao posljednje zelim naglasiti da jednostavno samo trebamo postati svjesni ljudi oko sebe, shvatiti da svatko ima svoj vlastiti drugaciji cilj i preferencije i da se ne mozes tek tako, da budem slikovita, ugnjezditi ko govno nasred ceste i boli te kurac kome smrdi jer ti si tu i ti si svoj. (5) EMPATIJA I SVJESNOST, to bi bilo to. kad vidis da netko iza ili ispred tebe zuri POMAKNI SE. k vragu ako ja mogu urokana ko' stoka i dalje normalno funkcionirati na punoj rivi s cigaretom u ruci bez da ikoga dotaknem, svatko moze.
nedostaje mi na moru i ono jednostavno i kulturno pomicanje podlakticom uz "pardon". provuces se elegantno bez previse kontakta. univerzalni znak da samo zelis proci. pitam se zasto me 4 puta izblajhana gomada nalaktila u rebra (autobiografski dio price).
samo se treba potruditi. shvatiti da smo zato jer nisi kod kuce, vec na brdovitom balkanu, ne znaci da se mozes naprosto raspistoljiti. pa makar i u tako banalnoj stvari kao sto je hodanje ulicom.
mozda da postavimo informativne plakate? videozidove? ili da im jednostavno nastavimo potezati djecu za ramena, pa boli me kurac. kako ono ide? covjek je kljuc uspjeha u turizmu? ides. mislim da jos dugo necemo igrati tu igru.
Post je objavljen 13.08.2005. u 07:55 sati.