Ali ipak: na drugoj strani katolicke crkve i župske kuce stoji staracki dom i time imamo mi našu buducnost pred ocima. I to je dobro tako. To je dio našega života, kako hoce Bog. To je dio našega ljudstva kao što je prvo citanje iz knjige o Jobu došlo do izražaja:
Job govori o nuždi svoga života koja se osjeca u njegovom starenju. On je došao do svojih granica. To se opaža s jedne strane na tjelesnim poteškocama. Ništa ne ide tako kao prije. Životna snaga, sluh, mišici su olabavili. Ja ne mogu više to što sam mogao prije. Iako to u pocetku mogu shvatiti, to ce se ipak otkriti: tijelo je postalo neugledno. Ja se ne dopadam sam sebi. Dolazi za mene kraj. Konac moga životnoga tepiha bliži se kraju. Istodobno smo kompromitirani s pitanjem: da li je moje životno djelo ucinjeno? Što sam ja ucinio iz mojega života? U predvecerje našega života bit cemo pitani za ljubav, rekao je Ivan od Križa.
Post je objavljen 12.08.2005. u 14:46 sati.