jednostavno mi se bljuje kad vidim neke određene stvari ili pojave-..kad pročitam nešto ili kad osjetim nešto..onda se sjetim da ipak nisam trebala biti tako navna i da ću nadrapati..opet..jer, gle, nemožeš ti nešto raditi protiv nečeg ako ti to nešto treba.mislim, ono, i kako bi se onda povjerovalo u iskrenost??
zato se za neke ljude i kaže da su naivni..kad ponekad uopće nerazmišljaju o lošoj strani pojave ili pokore..i da žive u svom svijetu gdje je sve ružičasto...
i ponekad se baš te osobe posvađaju sa svojim bližnjima i ostanu same bez zaštite, i još više tonu u to neko svoje ja koje je sve samo ne dobro.
i onda si misliš..zašto baš ja?? a nisi samo ti..većina je tako..a opet..neznam..i onda se bojiš da nećeš moć dalje krenuti kad te muče te sve stvari..i kada se ljudi prisjećaju tog, ali s nekim podsmjehom..i praviš se da ti je lako..namjestiš smijeh na usne a u sebi vrištiš da konačno zašute!!! i da te ostave da sam shvatiš što si zapravo učinio..i da li si postupio ispravno..jer što ti vrijedi sve to skupa ako se bojiš?? i to samoga sebe..vrijedi suza..i samo toga..
PeAcE
Post je objavljen 10.08.2005. u 16:10 sati.