Nemam što objašnjavati osim sadržaja ep. "I Will Remmeber You" kada je jedan dan bio čovjek. To je bilo u 1. sezoni AtS-a pa biste to trebali znati.
Feniks gori
(Phoneix Burning)
by Yathzee
TRINAESTO POGLAVLJE – ŠKRINJA NADE
«Želiš li nakratko doći do mene?» rekao je Angel.
Buffy ga je postrance pogledala. Upravo su završili noć patroliranja; zora je bila blizu i znala je da je pospan koliko i ona. Ispričali su jedno drugom već mnoge priče o demonima s kojima su se borili nakon rastanka i razmjenili profesionalna mišljenja o dobrim i lošim četvrtima, strategijama protiv vampira i slično.
Drugim riječima, njihov posao za tu noć je definitivno bio pri kraju. Nije bilo ni jednog razloga da je pozove u svoj stan i nije bilo ni jednog razloga da poziv prihvati.
«Može,» rekla je. «Rado.»
Izašli su iz dizala na njegovom katu – nekoliko katova niže od njenog – i pošli niz hodnik. «Tko su ti susjedi?» prošaptala je.
«Nemam baš susjede,» rekao je Angel. «Samo ljude koji žive u blizini.»
«Kopčam,» rekla je malo glasnije. «Onda mogu početi pjevati iz svega glasa.»
Za to je dobila smiješak. «Sigurno neće misliti da to ima ikakve veze sa mnom.»
«Oo, mogla bi jodlati,» rekla je kad su se vrata glatko otvorila.
«Pričekaj dok ne odemo u ophodnju. Prestrašit ćeš demone,» rekao je Angel. Učinio je nešto naizgled vrlo komplicirano sa uljnom lampom i zasjala je mekim svijetlom. «Želiš li malo vina?»
«Samo daj,» rekla je. «Imam, koliko, 370 godina? To važi za punoljetnost bilo gdje.»
Angel se tiho nasmijao idući u kuhinju, a Buffy se raskomodila na njegovom udobnom trosjedu. Neko vrijeme je uživala u lelujavom svijetlu u sobi; bilo je meko i blago i pod njim je sve izgledalo pozlaćeno i prijateljski.
Angel je na tren zastao kad se vratio noseći dva pehara vina. Oči su mu bile tamne na prigušenom svijetlu i činilo se da promatra njeno lice, njena usta. Onda joj je brzo dao pehar, drugi odložio na stol i išao upaliti ostalih par lampi.
Buffy je odjednom osjetila neugodu i pokušala naći neku temu za razgovor. U kutu je zapazila prilično veliku, drvenu, izrađenu škrinjicu. «Hej, je li ono nešto novo?»
Angel se napola okrenuo i zagledao se u škrinju. «Ne mogu vjerovati.»
«Što je?»
«Vratili su je,» rekao je kleknuvši na pod ispred škrinje. «Držim najdragocjenije stvari ovdje. Ovo -- ovo su mi ukrali prije par mjeseci.»
Polako i pažljivo je otvorio poklopac. Ispustio je uzdah olakšanja. «Sve je unutra. Bar izgleda da je sve -- »
Buffy je sjela na pod uz njega. «Što imaš unutra?»
«Mnogo stvari.» Angel se namrštio i izvadio izrađenu kamenu bočicu. «Čak i jednu stvar koja mi ne pripada.» Izvadio je čep, pogledao unutra i onda zašutio nekoliko trenutaka.
«Angel? Što je to?»
«Nešto što pripada onome tko mi je ukrao kutiju,» rekao je. Začepio ju je i dao je Buffy. «Uzmi je. Sakrij je.»
«Zašto? Ne želiš tražiti otiske ili tako nešto?» Buffy je znatiželjno gledala bocu.
«Sumnjam da bi nešto našao. Tko god da ju je ostavio će je s vremenom potražiti. Što duže bude tražio, lakše ću ih otkriti.»
«Dobra ideja,» rekla je Buffy. «Zašto bi netko uzeo tvoje osobne stvari? I sam si rekao da dragocijenosti više nisu dragocjene -- »
«To ovisi o vrsti dragocjenosti i zašto ti treba,» rekao je ozbiljno Angel. «I mislim da znam što su htjeli.»
Izvadio je džemper, premali da bi bio njegov. Možda je nekad bio bijel, ali sada je jedna strana bila žuta i ofucana, a druga prekrivena tamnim mrljama – krvi, shvatila je Buffy.
Srce joj je stalo kad se sjetila - to je njen džemper. Nosila ga je u borbi protiv Glory, bio je na njoj kad je skočila u smrt. I to je njena krv.
Osjetila se malo slabo i duboko je udahnula. «Oh, bože.»
«Trebali su dio tebe za čaroliju,» tiho je rekao Angel.
«Zato je krv bila toliko važna,» Buffy je prošaptala. «Kako -- kako je završio kod tebe?»
«Tražio sam ga,» rekao je Angel. Oprezno ju je pogledao. «Znam da se čini čudno. Mislim da je i njima bilo čudno -- »
«Imaš mnogo uspomena,» rekla je Buffy. Još se oporavljala od viđenja svog džempera, detaljnog sjećanja na vlastitu smrt. «Zašto ovo? Ja – nije mi – samo želim shvatiti, Angele.»
Nakratko je šutio pa počeo polako, oprezno govoriti. «Vampiri mogu – možemo mnogo shvatiti od krvi. Miris nam govori o – jedinstvenosti. O osjećajima. Kad sam ga imao, znao sam kako si se osjećala, tih nekoliko posljednjih trenutaka. Imao -- imao sam osjećaj da sam bio uz tebe -- » pognuo je glavu. «Sad ćeš mi reći da je to previše čudno.»
«Nije,» rekla je nježno. «Mislim, moj prag za čudno je prilično visoko, ali - ne Angel, nije čudno.»
Digao je glavu i gledao je jedan dugi trenutak prije nego je složio stari džemper i vratio ga natrag u škrinju. Tražio je nešto u njoj. «Evo, ovo sam htio da vidiš.» Nakon malo kopanja je izvukao knjigu.
«Čuvarica ključa od Dawn Summers!» Buffy je zgrabila knjigu i čvrsto je je stisnula. Slabost je nestala i pretvorila se sreću otkrića. «Oh, Angele, ovo je - nemam riječi koliko mi ovo znači.»
«Uzmi je,» rekao je. «Trebala bi biti kod tebe.»
Nije se usprotivila; treptanjem je otjerala nekoliko suza radosnica prelazeći dlanom preko korica. «Voljela bi da još ima ukrasne korice,» rekla je. «Voljela bi vidjeti kako je izgledala -- »
«Nemam Dawnine fotografije,» rekao je sa žaljenjem. «Imam ove -- » Nakon još malo traženja je izvukao dvije uokvirene fotografije. Buffy je nevoljko odložila Dawninu knjigu do sebe i uzela ih u ruke.
Obje su bile izbljedjele, smeđe od starosti. Na jednoj je bio Wesley, možda istih godina kao na Angelovom crtežu. Bio je mršav kao i nekad, ali je imao sijedu kosu na sljepoočnicama i naočale su mu izgledale malo deblje. Lijepa, punašna, svijetlokosa žena je stajala uz njega; dvije male djevojčice koje su naizgled pokupile najbolje od oba roditelja su se smješile ispred njih.
Na drugoj fotografiji je bila okupljena cijela obitelj – baka bistrog pogleda, srednovječni roditelji i desetak djece svi u smijehu možda zbog neke šale fotografa. Buffy je neko vrijeme proučavala fotografiju i naglo shvatila da je baka Cordelia. Unatoč borama i sijedoj kosi taj osmjeh je bio nepogrešivo njen.
Buffy je digla pogled i vidjela da i Angel gleda fotografiju sa istom nostalgičnom nježnosti. «Izgledaju sretno,» rekla je, iznenađena drhtanjem svog glasa. Nije znala je li ju je ganuo izraz njegovog lica ili joj toliko nedostaje dom da čak i Cordy i Wesley utječu na nju.
«Mislim da su bili sretni, ,» rekao je Angel. «Bar ih se tako sjećam.» Nakratko je šutio pa pročistio grlo. «Zaboravljam – jesi li poznavala Charlesa? Charlesa Gunna?» Pokazao joj je još jednu fotografiju, na ovoj visoki crnac sa sjedinama u bradi sa dječakom koji mu je potpuno sličio. Kada je bez prepoznavanja pogledala fotografiju, rekao je sa žaljenjem «Izgleda da nisi.»
«Bio ti je prijatelj?» Buffy je upitala. Kad je kimnuo, rekla je. «Ispričaj mi onda o njemu.»
Angel je izgledao iznenađeno, ali onda se nasmješio i nagnuo se unatrag naslonivši se na zid. «Odakle početi -- »
«Kako ste se upoznali? Sjećaš li se?»
«Teško to mogu zaboraviti,» rekao je Angel. «Pokušao me probosti kolcem. Skoro je i uspio.»
«Ne zvuči dobro.»
«Zapravo tako sam upoznao mnogo ljudi,» Angel ju je pogledao sa malo zabavljanja u očima. Buffy se zarumenila, sjećajući se davne noći, uličice i zgodnog neznanca koji ju je uvjeravao da ne grize.
«Onda kako ste ti i Gunn prešli preko toga sa kolcem.»
Angel je počeo pričati – o Gunnu, o policajki Kate, o Ircu Doylu. Nastavio je vaditi uspomene iz kutije, razne slike, pisma ili predmete da ilustrira priče – priče koje su govorile o drugim dimenzijama, svijetskim ratovima i čarolijama koje su pošle po zlu.
I dok je Angel pričao, Buffy je shvatila da nikad nije čula da toliko govori. Nije znala da je Angel odličan pripovjedač ako mu se da prilika. Možda je postao takav tijekom stoljeća. Vidjela je mjesta koja je opisivao, zamišljala kako se Nastamba gradi među ruševinama Londona poslije pošasti i tehnološka čuda ne tako davne prošlosti.
I ljude koje opisivao – prijatelje koje je opisivao – učinio ih je stvarnima. Gunnova hrabrost, Lornov humor, majčinska toplina Shireen Ishakove su Buffy bili toliko jasni da joj se gotovo činilo kao da ih je upoznala i žalila je što nije. Govorio je o njima sa razumjevanjem. Suosjećanjem. Humorom. Polako je shvatila koliko god mračno i neugodno razdoblje sada bilo -- «Angel?»
«Da?» rekao je spuštajući malu trodimenzionalnu fotografiju obitelji iz 22. st.
«Većina tih godina – su bile dobre godine.» rekla je. «Bio si sretan.»
«Sretan koliko sam smio biti,» rekao je Angel. «Ponekad sam i bio svijestan toga.»
«Drago mi je. Drago mi je što si našao te ljude. Što oni našli tebe.»
«Meni je drago što sam ti pričao o njima,» rekao je. «Dugo vremena nisam pogledao ove stvari. Mislim da se nisam htio prisjećati koliko mi nedostaju, ali bolje se sjećati,» Nasmješio se jednoj fotografiji.
Buffy je pogledala fotografiju i vidjela djevojku sa dugom, tamnom kosom i naočalama. Lijepa. Rekao je da se zove Fred. A njegov glas kad joj je rekao ime -- «Ova djevojka -- jesi li -- jesi li bio -- zaljubljen u nju.»
«Ne znam,» rekao je Angel. Buffy je bila iznenađena kako joj se želudac stisnuo na tako nedužni odogovor. «Bila je inteligentna, imala je razumjevanja, suosjećanja, duhovitost. U drugim okolnostima, možda -- ne znam.»
«Kakve su bile okolnosti?» rekla je Buffy. Čula je hladnoću u svom glasu i mrzila je, htjela je da nestane. - 350 godina - rekla je u sebi ljuto. - 350 godina i nije te bilo, bila si mrtva. Pokušaj shvatiti. -
«Kao prvo, moje proklestvo,» rekao je Angel. «I sreo sam je – sreo sam je malo prije nego što si umrla. I onda sam bio u koroti. Nisam mogao razmišljati o nekome u -- romantičnom smislu -- dugo vremena. Veoma dugo vremena.»
Buffy je rekla nakon stanke, «Ali počeo si tako razmišljati. S vremenom.»
«Jesam,» rekao je jednostavno.
Činilo se da ne osjeća krivnju zbog toga -- ali opet -- pomislila je, ni ne treba osjećati krivnju. Ali ipak – «Trudim se da mi bude drago. Mislim, imala sam Rileya i 350 godina je previše za samoću. Ne -- ne bi ti to željela --» Uzdahnula je i prepustila se mrštenju koje je potiskivala. «Mogu li samo reći da mi se ubija nekoga?»
Izgledao je da mu je strašno neugodno, kako samo on može izgledati. «Buffy -- nemoj se tako osjećati. Mislim, bilo je nekih do kojih mi je bilo veoma stalo. Bilo je nekih - ponekad sam s nekima dijelio krevet.» O, to je zapeklo, zapeklo kao kiselina, kao vatra. Buffy se ugrizla za usnu. «Ali nije bilo nikoga poput tebe. Nikoga tko se mogao uspoređivati s tobom.»
«Čak i kad si vodio ljubav s njima?» rekla je Buffy mrzeći se zbog tog pitanja.
Angel je odgovorio, «Imao sam seks tijekom godina, ali nisam vodio ljubav od one noći u L.A-u.»
Još jedan rez, još jedan komadić njena srca. Buffy je digla obrve, odlučna da normalno razgovara o tome. «I tko je bila sretnica?»
Angel je oklijevao i upitno je pogledao. «Buffy - ona noć u L.A.-u. Naša noć. Kad sam bio čovjek.»
«Bio si čovjek?» Buffy se uspravila sjedeći. «Kako si se pretvorio u čovjeka? Kad si se vratio na staro?»
«Ti -- ne sjećaš se?» rekao je začuđeno Angel – ne, gore od toga, zaprepašteno. «Buffy, došla si me vidjeti u Los Angeles i -- postao sam čovjek. Na jedan dan. I bili smo zajedno -- »
«Angele to se nikad nije dogodilo,» Buffy se pobunila. Znala je da govori istinu, ali bio je tako siguran u što govori, tako zbunjen njenom reakcijom da je sumnjala u sebe. «Mislim -- voljela bih da se dogodilo, ali -- »
«Dogodilo se. Znam da se dogodilo,» Angel se usprotivio. Nagnuo se naprijed proučavajući njen izraz. «Buffy, čuvao sam ta sjećanja stoljećima. Mogao sam te vidjeti na suncu. Čula si kako mi tuče srce. Mogao sam voditi ljubav s tobom.»
«Opet smo vodili ljubav?» rekla je tihim glasom. «I nisi bio -- nisi postao -- »
«Nisam. Bilo je -- Buffy, bili smo -- Bože, kako se ne sjećaš toga?» S tupim udarcem se naslonio natrag na zid. «Čak ni -- ne sjećaš se kuhinjskog stola?»
«Ti i ja -- bili smo na -- uh.» Osjetila kako joj se obrazi griju na zamisao. Ali samo je to radila -- zamišljala. «Angele, toga bi se SIGURNO sjećala.»
«Ali ne sjećaš se?»
«Žao mi je,» rekla je. «Ali -- razmisli. Zašto bi bio čovjek samo jedan dan?»
«Tražio sam da mi to oduzmu-- »
«Zašto bi učinio tako nešto?»
« -- jer si bila u opasnosti.» Angel se namrštio. «Bilo je nešto o proročanstvu -- taj dio mi je mutan -- ali radilo se nešto tome kako se ja moram boriti protiv neke opasnosti, tako da ti možeš živjeti.»
«Vratio si to zbog mene,» rekla je Buffy nježno. Onda je odmahnula glavom. «Mislio si da se to dogodilo. To ne može biti istina. Mislim da je to proročanstvo istinito ne bi onako umrla, zar ne?»
«Valjda,» rekao je Angel. «Ja -- možda je to bila neka magija -- ili sam možda sanjao ili -- » Glas mu se slomio i duboko je udahnuo da se smiri. «Nije stvarno?»
«Nije stvarno,» potvrdila je Bufy. Tada je zastala. «Čekaj -- »
Angelovo lice je rasvjetlila nada. Stavila je ruku na čelo. «Lažna sjećanja -- ona o mom životu s Dawn. Rekla sam ti za to, sjećaš se?» Kada je kimnuo, nastavila je. «Što misliš -- možda -- kada su mjenjali sjećanja, možda su izmislili i to jedno za tebe?»
«Možda,» rekao je Angel. «To bi moglo biti objašnjenje. Ti -- stvarno se ne sjećaš? Baš ništa?»
Izgledao je tako izgubljeno da je gotovo htjela lagati, reći da se sjeća tog savršenog, prelijepog dana. Ali činilo se da mu je to tako -- dragocjeno -- da je bilo pogrešno lagati.
«Ne,» rekla je. «Željela bih da se sjećam. Ne znaš koliko bi to željela.» Osjetila je da je rekla previše, ali osjećaji zbunjenosti i gubitka su spriječili svaku neugodu.
Nakon par trenutaka je jednostavno odgovorio. «I ja.»
- Prokleti redovnici – pomislila je Buffy. – Kvragu, kvragu, kvragu. Morali ste izmisliti sjećanja, ali niste se trebali tako poigravati s njim. Ili ste bar i meni mogli dati ista sjećanja. «Voljela bih da si imao nešto stvarno po čemu si me se sjećao.»
«Imao sam,» rekao je Angel sa stabilnijim glasom. «Dođi vidjeti.»
Sa dna kutije je izvukao zavežljaj. Papiri, žućkasti i krhki od starosti, vezani vrpcom osjetljivom i izbljedjelom kao ona u knjižnici. Buffy ih je prihvatila, odvezala vrpcu i pogledala prvo pismo.
Njeno pismo. Njen rukopis.
Opet je osjetila pritisak, svu težinu godina koje nije vidjela. To je bilo starina. To je bilo nešto staro stoljećima. I pripada njoj.
Pogledala je riječi, izbljedjele na starom papiru.
«Znam da se brineš zbog mog rođendanskog dara, ali nemoj, bit će mi drago što god mi daš. Angele, zar ti nemaš rođendan? Mogli bismo i za tebe napraviti proslavu – ups! Ne bi trebala znati za proslavu! Nemoj im reći, može?»
«O, Bože.» malo se nasmijala. «Bila sam takvo dijete.»
«Ponekad,» rekao je Angel. «Ali uvijek si bila i više od toga.»
Buffy je nastavila listati pisma – izgleda da je imao sve što se sjećala da mu je napisala, od zadnjeg pisma zahvalnosti koje je poslala nakon što ju je utješio nakon majčina pogreba, do neurednog, umrljanog suza prvog, u kojem mu je pisala kako ju je spasio od Darle i kako ga nikad neće zaboraviti iako je vampir.
Primjetila je da je vrpca provučena kroz njen stari prsten Claddagh; izvukla ga je i stavila u dlan. Na vlastito čudenje na trenutak ga je htjela opet navući na prst. Umjesto toga se malo namješila Angelu i vratila ga njemu. Prihvatio ga je bez riječi. I on je gledao u pisma, izgubljen u sjećanjima.
Došla je do kraja sveska; tu je bila njena fotografija, jedina koju je imao. Bio je to jedan od njezinih školskih portreta sa zadnje školske godine srednje škole -- crno-bijela fotografija. «Pa, to je objašnjenje.»
«Objašnjenje za što?» rekao je promuklim glasom.
«Kako nisi znao koje su mi boje oči.» Postrance ga je pogledala. «Samo sam znatiželjna, što si mislio koje su boje? Što je mislio Spike?»
«On je mislio da su plave, kao njegove,» rekao je. «Ja sam mislio da su tamne kao moje.»
Tiho se nasmijala. «Muški.»
«Da,» rekao je Angel. «Zaboravili smo. Tvoje oči su tvoje.»
Pogledao ju je duboko u oči kao da je želi usjeći u sjećanje da je nikad više ne zaboravi. Na trenutak se osjećala neugodno pod njegovim pogledom - a onda nimalo neugodno. Pisma, prsten, njegovo lice tako blizu --
Kad su Buffy i Dawn bile male, majka im je čitala -- 'Princezu labudova', 'Harriet - malu špijunku', 'Bambija'. Buffyina najdraža knjiga je bila 'Nabor u vremenu'. Sjećala se kako je bila očarana kako Meg i Charles mogu putovati kroz vrijeme i prostor – išli su nečim što se zvalo teserakt. U knjizi je bilo rečeno da dvije točke u vremenu mogu biti jako udaljene, kao da su na suprotnim krajevima lista papira. Taj put bi trajao vječno -- ali kad bi išao teseraktom samo bi sklopio papir i dvije točke bi se dotakle. Vrijeme i prostor bi nestali, stopljeni u jedan trenutak.
U tom trenutku Buffy je znala kako bi bilo putovati teseraktom. Činilo joj kao da su se sve te godine - dvije za nju, 350 za Angela - odjednom pretvorile u ništa. Kada je otvorila ta pisma, nekako je oslobodila sjećanja u njima, oslobodila sjećanja u svom srcu.
Možda se to dogodilo i Angelu -- kako ju je gledao --
Spustio je pogled i naslonio se zid. «Gotovo je zora,» rekao je polako. «Vjerojatno bi trebala malo odspavati.»
Buffy je ispustila zrak, pokušavajući izbaciti nešto napetosti i razočaranja iz sebe. «Aha,» rekla je uspravljajući se ukočeno na noge. «Ubijanje oka dobro zvuči. Onda, um, vidimo se sutra?»
«Tako je,» rekao je Angel čudnim, odsutnim glasom. «Sutra.»
Imala je osjećaj da bi trebala nešto reći - ali što? Okrenula se i brzo pošla prema vratima, ali baš kad su se otvorila, začula je Angelov glas. «Buffy?»
Zastala je, ali nije se okrenula. «Da?»
«Čekaj - »
Srce joj je tuklo, ali polako se okrenula. Angel je bio iza nje -- i pružao joj Dawninu knjigu i bocu. «Nemoj ovo zaboraviti.»
«Oh,» rekla je. «Naravno da neću.»
_________________________________________________________________________________________
«Za ne postoji nekakav vampirski afrodizijak?» upitala je Xiaoting s užitkom jedući svoju salatu.
«Ne trebamo afrodizijak,» rekla je Buffy. «Jedini put kad smo se seksali, digli smo proklestvo i oslobodili Angelusa, tipa kojeg ne želiš upoznati. Tako ništa od Viagre za nemrtve.»
«Što ćete onda učiniti?» rekla je Xiaoting. Ona i Buffy su zajedno sjedile u blagovaonici nedaleko od stanova. Nekoliko Čuvara je hodalo u blizini praveći se da ih ne promatraju. Agatha je jela svoju salatu za obližnjim stolom praveći se da ih ne sluša. Sumikin Čuvar je pantomimom pokušavao objasniti kako radi neki uređaj, ali nije uspjevao privući Sumikinu pažnju. Noor je Sky podučavala nekakvoj taktici ili nešto slično. Sky se bar pretvarala da sluša.
Buffy je slegla ramenima. «Što možemo? Ići u ophodnju. Biti prijatelji.»
«To nije ono što želiš,» rekla je Xiaoting. «Čini mi se ni ono što on želi.»
«Angel i ja ne dobijamo što želimo,» rekla je Buffy s naglom gorčinom u glasu. «To smo odavno shvatili.»
Xiaoting je digla ruke. «Netko je preosjetljiv,» rekla je. «Samo pokušavam pomoći -- »
«Znam. Oprosti. Samo tu ima mnogo zbrke, a ne znaš kako je biti zapleten u to,» Buffy je uzdahnula.
«Što je u onoj boci?»
Buffy je slegla ramenima. «Pogledala sam. Nije staro vino. Nekava srebrnkasta tekućina -- možda tinta?»
«Nešto u vezi s magijom?» rekla je Xiaoting. «Rekla si da se sada papir i tinta koriste za magiju.»
«Nisam se toga sjetila,» rekla je Buffy. Baš kad je počela razmišljati što bi to moglo značiti -- prekinuo ju je povišen glas Sumikinog Čuvara.
«Samo pritisni ovo dugme,» rekao je nestrpljivo. «Ovo dugme je za reprodukciju. Učinio sam to već mnogo puta. Samo pokušaj. Pritisni.»
Sumiko ga je pasivno pogledala i vratila punu pažnju na svoju salatu.
«Proklestvo, prestani s tim!» Čuvar je zavikao udarajući dlanom o stol. Svi u prostoriji su se trgli -- osim Sumiko. Ona je polako, gotovo umorno digla glavu. «Prestani me ignorirati! Moraš jednog dana naučiti engleski i ako ne želiš raditi s učiteljima, moraš vježbati sama. Za to trebaš samo ovaj uređaj. Kako nisi shvatila kako se upotrebljava?»
«Hej!» rekla je Buffy. Čuvar je trgnuo glavu prema njoj; lice mu je bilo crveno, oči raširene. «Odbij malo, u redu?»
«Zasigurno neću,» rekao je Čuvar. «Mora naučiti. Ovo nastavljanje življenja u neznanju je -- neposlušna samovoljnost.»
«Hoćeš samovoljnost?» rekla je Buffy. Digla se i otišla do njegovog stola. «Jer to ti mogu pokazati.»
«Ovo je nevjerojatno!» rekao je Čuvar pokazujući na Sumiko i mali uređaj na stolu. «Kako ne želi naučiti engleski? Kako ne može shvatiti kako radi diktafon?»
«Nikad prije nije vidjela uređaje!» rekla je Xiaoting. Bufy je malo okrenula glavu i vidjela da je odmah iza nje -- i uz nju Agatha, Noor i Sky. Izgledale su bijesno.
Potaknuta potporom Buffy ga je ponovo pogledala i rekla «Da, što kažeš na to? Sumiko nema pojma o tehnologiji. Vjerojatno misli da su svijetla, vrata i tekuća voda magija.»
«A nisu?» rekla je Agatha tiho. «Ali -- ali -- samo kažeš 'svijetla' i svijetla se upale -- »
«Kasnije ću ti objasniti,» promrmljala je Xiaoting.
«Zar je to tako teško?» nastavio je i dalje ljutito Čuvar. «Da čuješ što si snimio pritisneš play. Da snimiš pritisneš record. Pokazao sam joj mnogo puta i ako nije shvatila to je zato jer ne želi.»
«Možda ne želi učiti od tebe,» rekla je Buffy.
«Nema razloga za to,» rekao je Čuvar.
«Upravo suprotno.» Buffy i ostale Ubojice su se okrenule i ugledali Markwitha kako im se približava. «Mislim da je to razuman zaključak.»
Čuvar se digao, malo posramljen. «Gospodine -- ova Ubojica ne želi naučiti ni osnove engleskog -- »
«Ona nije samo neka Ubojica,» rekao je Markwith. «Ona je najdugovječnija Ubojica svih vremena.»
«Zasad,» prošaptala je Sky.
«Bila je stručnjak u mačevanju, borilačkim vještinama i strategiji,» nastavio je Markwith. «Zamislite kako mora biti teško biti stručnjak u svemu tome, a biti prisiljena početi iz početka.»
Sumiko je promatrala cijeli razgovor sa jednakim interesom kojim je prije gledala Čuvara. Buffy je osjetila da ima istine u Markwithovim riječima; bilo logikom i samo srećom, Markwith je bio na pravom putu.
«Želi se uredotočiti na svoje vještine,» rekao je Markwith. «To je u redu. Razgovarat će s nama kad bude spremna. Zasad će se boriti za nas.»
Čuvar se malo isprsio. «Kao njen Čuvar, moram prigovoriti. Ništa dobrog neće izaći iz njene šutnje i neznanja -- »
«Niste u pravu,» rekao je Markwith.
«Mislite da će joj šutnja i neznanje koristiti?»
«Ne,» rekao je Markwith. «Mislio sam reći da niste njen Čuvar. Očito se ne možete složiti. Odsad ću je ja preuzeti. Hvala vam na pomoći.»
Čuvar je otvorio usta, zatvorio ih i otišao iz prostorije. Buffy se suzdržala od smješka.
Noor je malo digla ruku. «I ja želim novog Čuvara.»
«Tek kad prestaneš bježati od sadašnjeg,» rekao je. «Rekao je da te jučer na terenu izgubio nakon dvadeset minuta.»
«Spor je i glup,» rekla je Noor.
«Glupo je patrolirati sama, Noor,» rekao je. «Daj Čuvaru poštenu priliku i ako nakon mjesec dana želiš raditi drukčije, vidjet ćemo. Sada, Sumiko i ja ćemo pokušati raditi s diktafonom.»
Sumiko je opet jela salatu i Markwith je strpljivo sjeo uz nju. Ostale su se vratili za Buffyin i Xiaotingin stol – sve zajedno kako nisu bile prije. «Možda Markwith nije tako loš kako sam mislila,» rekla je Noor prigušenim glasom.
«Možda Markwith nije tako slijep kako sam mislila,» rekla je Xiaoting.
«Zar ti nikad ne prestaješ tražiti parove?» rekla je Agatha.
Sky je napravila grimasu. «Ma daj. Markwith ima sigurno oko 40 godina.»
«Njoj to ne bilo ništa novo,» rekla je Xiaoting mahnuvši vilicom. «Čula sam da je Sumiko bila u braku sa svojim Čuvarom.»
Buffy preko ramena pogledala prema njenom stolu u Sumikino profinjeno lice. Sjetila se imena, Sumikinih suznih očiju kad ga je izgovorila.
Tobias Earnshaw.
Markwith se smiješio prema Sumiko i Buffy pomislila kako po prvi put vidi potpuno iskren izraz na njegovom licu. Izgledao je -- nježno.
- Čudima nikad kraja – pomislila je.
******
Post je objavljen 10.08.2005. u 13:50 sati.