Danas sam dobila priliku da bacim oko na svijet kakav je bio kad sam se rodila. Da, baš tog dana.
Ne, nije me nitko katapultir'o u prošlost (iako ni to ne bi bilo loše, bar u ona vremena kojih se ne sjećam). Danas mi je netko donio Slobodnu Dalmaciju izašlu na dan mog rođenja. Smiješno skroz. Format čudan (veeeeeeliko), tekstovi... huh... nisu oni znali što je žuta štampa. Al' su znali što je pisanje po modelu (haj'mo bit fini). Čudan font. (Neki font tog vremena; ni ime mu ne znam.) Sigurno je bio moderan. I svjež.
Padala je kiša, aha. I vrijeme je bilo hladnjikavo. Turobno skroz. Bura.
Na teveu je to jutro (taman kad sam provirila iz utrobe) svirala Mozartova Mala noćna muzika. Večernji film Bogartov Svjedok mora umrijeti.
U kazalištu neka nepoznata predstava za časnike (kako li su se već onda zvali?!) JNA. Tko je onda išao u kazalište? I što su vidjeli?
U dječjem... Ježeva kućica (Same, čuješ?).
Te večeri, kad sam sigurno plakala, netko je u splitskom kinu gledao neki meni nepoznat film.
Listala sam sva ta slova i bi mi žao što se ne sjećam da sam onda disala. Što se ne sjećam te bure i kiše i hladnoće. Što se ne sjećam da je bio utorak.
A bio je. Znam to. Obilježio me je za vječnost.
Sve velike stvari dogode mi se utorkom. Sve velike stvari dogode mi se utorkom kad pada kiša.
[ ipak se sjećam ]
Post je objavljen 09.08.2005. u 19:23 sati.