Dosta je bilo odmora. Jebiga, sve kaj valja brzo prođe. Dok se svi bezbrižno zabavljaju po bespućima naše lijepe i opet naše, Medo je u hladnom Agrameru i uči.
No, ko mi kriv, kad to ne radim po zimi. No, kad nitko nemre skužit da tada spavam bar tri mjeseca. Težak je život medvjeda u stvarnom životu ljudi. No, nisam tu da jadikujem, tu sam da....nešto.
U subotu, prošlu, Draga i ja smo se u 7 ujutro uputili prema Zadru, naravno busom, bez klime. I tako nakon 5 sati smo došli na kolodvor, na kojem smo se našli sa još jednim parom, da bi zajedno proveli tjedan dana u Selinama, gradiću podno Paklenice. No, tamo treba doći sa još jednim busom, koji ide za 2 i pol sata. Kolodvor, vau, birtija, vau, ništa jeo, vau, piva-mjau!
Ma na odmoru smo, samo se opusti. Upadamo u bus šibenskog prevoznika, no naravno da je pun, pa ja i Zozo stojimo na vratima. No, uspjeli smo prevariti pijanog konduktera, pa je ostal kratak za 25 čuna. Jebiga, hrvati smo.
Evo nas u Selinama. Mali gradić, crkvica, dućan, i punooo purgera. Smjestili smo se u kućicu od frenda i počeli se zabavljati. Taj dan smo se malo bacili u more, i malo si popili pivica. Drugi dan je bio zabavniji. Odma more, udri, a sunce je bilo zločesto. Pičilo po nama bijelima ko nikad. Navečer je moja malenkost spekla roštilj. Nešto me kopkalo u vezi paca, no ulje i češnjak i to je to. Pečem ja i pred kraj idem ja malo probat komadić...fuckkk, nisam posolio. Debos, nema kaj. No, pojelo se ko nikad. Čak su si i nokte zgrizli. E i tad smo si malo popili. A kak ne kad je glavni sponzor žuja. ;o)
No, taj dan ne pamtim po tome, pamtim ga jer je bio koban polusatni picigin koji smo bacili na kamenju. Prvo, palac sam posjekao, tak da je zjevao ko riba, a ja i Draga smo si prepekli ramena. No, ne kao roštilj, nego ko doberman kojeg poslužuju na magistrali pod janjetinu. Užas! Peeeečeee. Ma, ne PEČEEE!
Scena. Imam jogurta po sebi, ljut, tak da mi pjena ide na usta, držim papir na kojem piše JEBEM TI SUNCE, a draga me slika. No, kako mi kaskamo za tehnologijom, nećete vidjeti tu sliku.A i bolje...
No, zanimljiv je taj dan još po nećemu. Rekordan ubod komaraca. 28 komada u jednoj noći. Bili oni žedni, a mi čedni. Imao je vlasnik, frend, šemu. Nekaj u struji, pa kao staviš lovora i on ih tjera. Jebate, namrvio sam lovora, više nego goli kuhar u životu, no ubili nas ko nikad. Jebote lovor. Sutradan smo nakupovali sve kaj postoji protiv tih vampira. Te noći, oko tri, sam bio ljut ko nikad. Nisam vidio niš od podočnjaka, u dva dana spavao 4 sata, bio sam pripit, draga mi je naotekla jer je alergična na ubode... Grrrrr. Letim po sobi sa plahtom i ubijam. 30 komada smo ubili, zid krvav, ruke krvave, plahta (lancun) krvava! Dobro došao na more, popularno nazvano ljetne gadosti.
I tako sam popušio dva dana, na roštiljanje mojih ramena. Konačno je to prošlo i krenuo na kupanje...a šta još, mi treba...pa da, počinje kiša. Pada ko nikad, a bura lagano dolazi. Bura je tak bila jaka da smo popušili negdje luftić, ručnik sam našao kod susjeda, a cigle na krovu su se micale od jačine. Opla, ljetne gadosti.
Naigrao sam se bele, jamba i remija za cijelu godinu. Popušio skoro šteku pljugi, popio skoro gajbu žuje... I kaj mi je ostalo...gule mi se leđa ko kobri! No, nisam nezadovoljan...sve je super. Bar sam otišao iz agramera, malo se okupao, malo mozak na pašu (sokolovića) i to je to!
No, sljedeće godine se vraćam u akciju ide se ružiti po moru, ko u dobra stara vremena. Ovaj lagodni život je za penziće. No, otom poštom!
Budite pozdravljeni svi vi prokletnici koji su sad na moru, od mene prokletog u trenirci u hladnoj sobi negdje u šumi u Zagrebu! Kad dođem k sebi, napišem ja nekaj smešno.
Čavo! :o))
Post je objavljen 08.08.2005. u 11:09 sati.