Evo me , vratih se sa GO, u međuvremenu su se dogodile velike promijene u mom životu; promijenih prezime, adresu i cimera :) Lijepo je to ali i potreslo me više nego što sam mislila, nekako mi je to odvajanje od roditelja i od kuće dosta teško palo, pitam se je li to normalno?
ipak imam puno godina da bi se osjećala kao malo dijete ali osjećam se često baš tako. Pitam se je li to odlika svih ljudi koji su toliko prestrašno emotivni, pitam se jesam li razmažena, i pitam se dokle ću se ispričavati za ono što ja jesam, nebi li bilo jednostavnije da se prihvatim takvom kakva sam. I teška i lagana u isto vrijeme, i duboka i lepršava. Ponekad imam osjećaj da mi je duša stara stotinama godina a ponekad da sam najobičnije dijete pa se pitam kada ću odrasti i s velikom nostalgijom se prisjećam djetinjstva u kojem sam se osjećala sigurno i veselo i bezbrižno i poželim otići nazad tamo kada mi je cijeli dan znao proći u maštanjima i gledanju bijelih oblačaka na nebu pronalazeći razne oblike u njima.
Taj dio mene je uvijek tu i ne znam trebam li ga se sramiti ili ga prigrliti :)
Dah se topi u zadnjoj riječi
To još nije sve što bih htjela reći
Lijepa je noć,hladnoća bježi od nas
Kao da nisam ovdje, samo moj glas
Pokušala sam, ali eto...
Opet onaj pas,ustvari, tako ružno pseto...
Misli su mi izmiješane
Ruke su mi vlažne
Htjela bih poći, kasno je već
Nisam ja za tebe - to sam htjela reć!
Ja sam za sebe i ...
Gle,rukavica,plava
Na cesti, prljava...
Post je objavljen 08.08.2005. u 08:43 sati.