E kako vrijeme leti. Još jučer sam imala svoju crnu, dekoltiranu haljinu i čekala ponoć da sa sebi dragim ljudima dočekam Novu godinu, a danas je već kolovoz. I ovo ljeto je skoro već završilo. Toliko se toga u međuvremenu dogodilo, toliko je ljudi prošlo kroz moj život i ostavilo kakve-takve tragove. Ovo je jedna od najburnijih godina u mom životu. Završila sam faks. Počinje jedno novo razdoblje u mom životu. Trebam početi raditi. Svaki dan se buditi rano, rano, pa na posao, biti tamo 8 sati ili više, buljiti u kompjuter, vjerojatno se družiti sa ne baš tako dragim ljudima na poslu. Dani će prolaziti kao ludi. Neće biti vremena za duge šoping i dugo isprobavanje odjeće. Živjet ću za kratke, prekratke vikende. I onda (ako budem imala sreće) doći će obitelj. Neke danas drage ljude vjerojatno više neću ni poznavati, jer će i oni imati svoju obitelj koja će im biti centar svijeta. Dolaziti ću doma oko 6. Skuhati, počistiti, napraviti s djetetom zadaću, poigrati se i vrijeme je za spavanje. I tako će prolaziti dani i dani, godine i godine. Nekakve moje želje i ambicije koje do sada nisam ostvarila vjerojatno nikad više ni neću. Želja za učenjem još nekog stranog jezika, želja o proputovanju pola svijeta ostati će samo neispunjena želja. Sad razumijem svoju baku koja uvijek priča «još sam jučer ja bila tvojih godina». I to je istina. Godine lete, lete. S njima lete i neki ljudi, neke rane, neki snovi, ali dolaze novi ljudi, novi snovi, nove nade, novi strahovi…
Zato lijepi moji uživajte u svakom danu. Ne ostavljajte ništa za sutra, jer možda to sutra nikad ne dođe. Živite punim plućima i nikad nemojte žaliti zbog ničega. Jer život je prekratak za kajanje i žaljenje.
>LINK
Post je objavljen 07.08.2005. u 23:28 sati.