I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.
Silvije Strahimir Kranjčević
Samo Bog zna gdje su granice naših mogućnosti.
Mi ih iskusimo kada hrabrošću nadvisimo svoj strah i kada dobrota u nama izvojuje bitku nad sebičnošću. I sami prestrašeni nepoznatom zemljom u koju smo čudesno zalutali panično bježimo natrag. U sigurnost običnosti.
Brzo želimo zaboraviti da granice gotovo i ne postoje. Odraslost, sramežljivi koraci i iskustvo prošlih godina postave štit opreza ispred svake hrabre odluke.
Branimo se zaboravom. Ne želimo se sjetiti koliko se puta čudo i nama dogodilo, jer nas uspomene pozivaju na nove avanture, istraživanje i pretvaranja sanjanoga u stvarno.
A najljepše događaje svog života bilježimo upravo onda kada shvatimo da u nama drijema Nebo i da nam ništa nije nemoguće.
Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji."
Mt 14