Pregled posta

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA ETIKETIRANJA

Kad je riječ o Zvonku Trusiću, onda moram reći da s njim nikad nije nezanimljivo.

- Znaš, kaže mi, negdje 1991. godine, kad nam baš nekako nije išlo, kad me stisnuo jedan od onih beznadnih dana, svratio sam ondašnjem ministru Vekiću. Požalio sam mu se na ondašnje stanje na fronti, kad nam baš ništa nije polazilo od ruke i pitao ga kako će sve ovo završiti, on mi je tada rekao: Gospodine zapovjedniče, sve će ovo, u nekoj optimističkoj budućnosti dobro završiti. Ali, na nekoj od budućih svečanosti, kad se budu slavile ove naše veličanstvene pobjede, tamo u smaragdnim dvoranama pod svjetlima kristalnih lustera, neće biti ni mene ni tebe, moj zapovjedniče. Upravo ovih dana, kad su se mediji počeli utrkivati tko će bolje i više pisati o Oluji, sjetio sam se tih proročanskih riječi bivšeg ministra.
Kad priča o 1991. godini, miran je i tih. Ne razbacuje se velikim riječima:
- Naravno da sam se, kao Hrvat, odmah uključio u obranu domovine one herojske 1991. godine. Ne držim to posebno značajnim, budući da sam bio samo jedan od bezbrojnih Hrvata koji nisu dopustili da im bez obrane drpe domovinu. Možda su moje organizatorske sposobnosti bile nešto izraženije, pa sam, upravo zahvaljujući tim sposobnostima, uživao stanovit ugled među braniteljima-dragovoljcima. Međutim, to je prošlo svršeno vrijeme. Branili smo i obranili tu dragu kiflicu od domovine i držao sam da je to sve što se od nas dragovoljaca tražilo. Valjalo je još samo prionuti na posao i od te obranjene države stvoriti zemlju blagostanja.
A o tome kako je obranjena Hrvatska priča bez patetike, prisjećajući se tih dana pomoću anegdota.
- Ma bilo je smiješno kako smo se snalazili. O tome bi se moglo snimiti televizijske serije, drame i komedije. Naravno i bezbroj dobrih filmova. O tome bi se moglo napisati mnogo knjiga. Ali, niti snimamo TV serije, niti filmove, a niti pišemo knjige. Odnosno, sve to radimo, ali na poseban hrvatski način: sami sebe pljujemo. A mi smo se zaista svakako snalazili. Nismo imali protutenkovskih mina, pa smo farbali ranjgle i lonce onom sivomaslinostom bojom i postavljali ih pred tenkove. Naravno, tenkisti nisu znali da je to bezopasno posuđe, pa smo ih i na takav način zaustavljali. Ili, kad su u Zagrebu nestale sve one dječje MG kapisle. Mi smo ih sve kupili, jer su nam služile kao upaljači, detonatorii, za bombe ručne izrade. Koje smo, nota bene, radili po privatnim stanovima, pa i u mojoj kući.
Trusića su zatvarali u Jugoslaviji, još tamo od 1971. godine. Bio je dežurni krivac. To je postao i u Hrvatskoj.
- I u Hrvatskoj bijah zatvaran i preslušavan. Optuživahu me za navodne zločine. Koristeći moć novog jednoumlja nastojali su me kompromitirati u očima hrvatske javnosti. Nije im uspjelo i ja danas uživam slobodu, koju mi na sve moguće načine žele ponovo osporiti lažnim optužbama. Ja sam optužen kao najgori zločinac. Na sudu je dokazano da to nije točno i oslobođen sam pravovaljano. Ali, kad se god tko sjeti, ponovo izvuče Trusića iz ladice i ponovo ga etiketira. Brate mili, ja sam ti dežurni krivac i to je to.
Kad govori o Pakračkoj Poljani, za koju je optužen i oslobođen, kaže smijući se:
- Ja sam tamo bio zapovijednik. S one strane, srpske, zapovjednik je bio Veljko Đakula. On je iz takozvane Krajine protjerivao sve nesrbe, on je predvodio borbu protiv Hrvatske. Protiv njega smo se borili sve do Bljeska, 1995., kad smo ga konačno pobijedili. Ako me pitaš što bih sad htio, reći ću: htio bih da imam sve one privilegije koje u ovoj državi ima Veljko Đakula. Ništa više i ništa manje. Zapravo, htio bih da svi dragovoljci budu vrednovani onako kako su pobjednici u bilo kojoj zemlji na svijetu vrednovani.
Kažem mu da je stvoreno mišljenje o velikim privilegijama branitelja.
- Kojih, branitelja? Ja tvrdim i dokazujem da smo diskreditirani. Mnogi od nas nemaju gotovo nikakvih prava. Svoja su prava ostvarili samo invalidi. Mi drugi smo diskreditirani. Rat je ružna pojava. Kao poplava, na primjer. Za poplava, to znate bolje od mene, voda se razlije posvuda, a na mutnu površinu nekad bistre vode ispliva svako smeće. To sam znao. Kao što sam znao da se, poslije poplave, voda povuče u svoje korito, postane bistra kakva bijaše bila, a smeće ostaje izvan te bistrine, rasuto po bespućima povijesnih zbilja. Što se mene tiče, vratio sam se u hrvatsko korito s bistrom vodom. I nastavio živjeti kao i do tada. Nisu me odlikovali, a i zašto bi? Ta ja sam samo obavljao svoju domovinsku dužnost!
Među braniteljima uživa nedvojben ugled.
- Ugled među braniteljima sačuvao sam svojim poštenim životom. Ni za rata, ni poslije njega, nisam se isticao među pretvorbenim domovinskim junacima. Onima podobnima što privatizacijom uništiše sve ono što ne srušiše razorne jugočetničke granate. Budući da nisam pripadao partiji novog jednoumlja, pokušavalo me se na sve načine diskreditirati. I u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, pretvoriše me u dežurnoga krivca. U mome slobodnome hrvatskom domu i danas držim spremnu četkicu za zube i staru dekicu. I to samo zato što i danas, kano prije, kažem popu - pop, a bobu - bob! Po tome se ne razlikujem od mnogih svojih suboraca.
A kad govori o svojim suborcima kaže da ga ponovo pozivaju da ih reorganizira.
- Ne znam imam li još snage za to. Ali, premda sam bolestan, pokušat ću. Najprije ćemo očistiti ispred svoga praga. A onda tražiti ono što nam pripada. Neki sam dan bio na liječničkom pregledu. Imam normalno socijalno osiguranje, pa sam morao platiti participaciju 280 kuna. Neki ne plaćaju participaciju, jer su si prisvojili zasluge koje im ne pripadaju. Ja sam zato da svi plaćamo participaciju. Ili da je svi ne plaćamo. Držim da nas se diskreditira na sve moguće načine.
Sveti li se Trusić kome?
- Ma, hajde, molim te! Kad sam prvi puta zavoren i oslobođen, a da nisam bio ni suđen, naučio sam da osveta nije primjerena civiliziranom čovjeku. Bilo je, u onih prvih zatvorskih jedanaest mjeseci, svega onoga što su tako zorno opisali Solženjicin, Danilo Kiš i mnogi drugi vrsnici pera. Maltretiralo me, brate, da se i dan danas čudim kako sam ostao živ. Maltretiralo me samo zato što sam nešto drukčije mislio, još me je kao dijete, označilo, te sam tako označen - s naljepnicom: bdjeti nad potomkom i po potrebi čuvati na hladnom i mračnom mjestu. Zato sve svoje bitke nastojim riješiti u pravnim državnim institucijama.
Sve one koji su ga označavali kao zločinca, rekao bih nepodnošljivim lakoćom etiketiranja, tužio je. I strpljivo čeka, evo, već priličan broj godina pravovaljane presude.
- Spreman sam na svaku vrst dijaloga. Naravno, poštujući činjenice i ne omalovažavajući nikoga. Znam da sam u pravu i zato sam strpljiv. Prije ili poslije Sud će svoje odraditi.
Poslije jednosatne šetnje Velikom Mlakom, Trusić je sjeo u auto i mahnuo mi na pozdrav.

Post je objavljen 06.08.2005. u 06:26 sati.