Evo konačno sam uspio napraviti intervju i sa već spomenutom legendom Krešom Oremušom, trenutno Small House Brown harpistom iz Oroslavja. Dok čitate intervju poslušajte i Krešin usnjak iz mp3 rubrike snimljen sa Mungos Bros. BB.
Počet ću sa klasičnim pitanjima, kad i kako si prosvirao harmoniku?
Kao klinac sam uočio usnjak u ladici s bombonima kod susjeda kod kojeg je moja prabaka čuvala još manjeg klinca. Bombone smo dobili ali harmoniku nismo smjeli pipnuti jer je bila djedova uspomena iz rata. Tada se zapalila želja za sviranjem koju još uvijek gasim. Svirao sam razne harmonike no prvi Blues Harp sam dobio 1981. od sestrične.
Navedi neke svoje uzore koji su pridonjeli tvom stilu sviranja?
U principu nisam imao uzora jer nisam imao nikakvih blues snimaka kod kuće kad sam počeo svirati, kasnije sam uočio da mi stilski najviše odgovara Paul Butterfield, Robin Ford, Nine Below Zero i sl. Ali nemam jedinstveni uzor koji bih posebno izdvojio.
Gledao sam te sa Mungos Brothers Blues Band-om i sa Smal House Brown, da li je bilo još kakvih bendova prije toga?
Da. Najdulje sam svirao sa Blues Power Bandom i Valerijom Nikolovskom no prije toga sam dosta svirao sa prijateljima Medom i Mikijem po kletima, planinarskim kućama, gitarijadama i grabama uglavnom akustično. S Knezić Mirkom (gitara) sam čak nastupio i na proljetnoj reviji jazza u Hrvatskom glazbenom zavodu što je bilo odlično prihvaćeno i dalo mi daljnji podstrek.
Koliko često sada imaš svirke?
Vrlo često. Gotovo svaki vikend sa smoličima a tu i tamo se nešto odradi i sa drugima u studiju ili uživo. Pogledajte www.smallhousebrown.com i prosudite sami jer su upisani odsvirani koncerti.
S kojim bendom ti je bilo najluđe nastupati?
Ovo mi je najteže pitanje. Svirao sam koncert sa Little Featom u SAD-u no neznači da je to bila najluđa svirka. Istina, bio sam uzbuđen što su me tako velike legende pozvale u goste no ništa mi manje nisu lude ni druge svirke a bilo ih je zaista puno. Svaka je svirka priča za sebe i svaka je posebno luda ako se daješ maksimalno bez obzira s kim sviraš i kome sviraš. Ako to radiš sa srcem i dušom to se osjeća i vraća, to je pravi doživljaj. S bendom Small House Brown mi je svaka svirka sve punija i doslovno luđa. Ponekad mi to liči na zahuktalu lokomotivu, uvijek se dogode nove improvizacije bez imalo vježbe i dogovora što ispunjava i publiku i nas. To je magija.
Koliko postoji snimaka i izdanja na kojima te ima sa harmonikom?
Smatram da je muzika živa pa su tako i snimke na kojima me ima uglavnom snimljene uživo. S Valerijom Nikolovskom na «The Bright Side of The Blues», «Easy Street» i «Open» na istoimenom cd-u, kompilacija «Jazz From The Wood» s Mungos Brothers BB kojima sviram i na cd-u «Live in Cotton Club» i «On The Stage Forever» izdanom u SAD-u. Na cd-u «Jutro» Čede Antolića sviram dvije pjesme, sa Pecom Petejem & New Blues Power sviram na albumu «Live in Split» a zadnje snimke sam radio sa Pištom (Hard Time) no to je još u izradi. Posebno me veseli album «Drivin' With The Blues» od Small House Brown koji je snimljen u tri sobe na način kako se to nekad radilo u povojima snimanja muzike. Na tom albumu nam gostuje i pjevač iz SAD-a Dr. Robert L. Johnson.
Sviđa mi se tvoj prljavi zvuk harmonike pa nam odaj tajnu, koji mikrofon i pojačalo koristiš na svirkama da bi postigao takav zvuk?
Sada koristim prastari Green Bullet koji mi je ujedno i draga uspomena jer sam ga dobio od uličnog svirača u Eureka Springsu. Pojačalo Fender Blues Junior – ZAKON! Nekad koristim mali jeftini mikrofon «bubicu» kupljenu u čipoteci jer mi daje osjećaj slobodnih ruku no problem je što se teško kontrolira mikrofonija. Na nekim studijskim svirkama koristim Hohner Blues Harp Pick Up Sistem.
Primjetio sam da na koncertima imaš običaj baciti harmoniku među prve redove i nastaviti sa drugom. Jedan moj poznanik je na koncertu uhvatio harmoniku pa mi ju je poslje koncerta pokazivao sa oduševljenjem. O čemu je rječ, deformira joj se zvuk ili ih imaš na bacanje?
Bacim ju jer mi se blago pokvari a nekome će biti kao nova. Znam da se harmonika može i popraviti no s obzirom na moj agresivni stil sviranja to sigurno nebi dugo izdržalo. Ovako se nadam da će netko još možda i prosvirati a mnogi niti neznaju kako izgledaju prave blues harmonike pa nek vide, nisam ni je znao.Uglavnom još nitko nije bio žalostan zbog te moje navike.
Izdvoji neke tebi dobre domaće harpiste?
Gospodin Branko Kralj unatoč godinama još uvjek praši jazz i voli podijeliti dobar savjet. Neven Mijač, izvrstan tehničar i učitelj mnogih, probija barijere sviranja uz pomoć elektroničke opreme i naravno Tomislav Goluban koji može biti primjer i poticaj mladim glazbenicima jer svirajući svega nekoliko godina, radom i upornošću «drma» po najvećim blues festivalima hrvatske i šire. U ostalom malo nas je i svi smo dobri. Nije sviranje trčanje pa da gledamo tko je bolji.
Šta misliš o harmonika sceni kod nas?
Usnoharmonikaši su osuđeni na krvavi rad jer se nemogu šlepati u bendu. Osim toga malo je bendova koji trebaju harp tijekom cijelog nastupa. Neozbiljno smo shvaćeni jer se usna harmonika smatra džepnim instrumentom za tračenje vremena mornarima, skitnicama, bykerima i ostalim niš-koristi tipovima. No u zadnje vrijeme se ipak nešto pomiče na bolje. Treba samo svirati.
Najdraža harmonika?
Svaka ispravna! Zezam se, Blues Harp na sceni a Pro Harp u studiju. Iako nisam previše izbirljiv posebno mi je draga jedna Blues Harp koju mi je poklonio prijatelj Darko a umjesto limenih je napravio drvene korice od ebanovine. Drvo joj daje posebnu toplinu što se tiče zvuka i izgleda. Hvala Darko. Trebao bi ih napraviti više, a možda i ne, ovako ju imam samo ja...ha ha ha !!!
Savjeti za početnike?
Nemojte štedjeti harmonike, navalite kao da razvaljujete vrata! Ako sastavljate bend, uvijek odaberite ljude s kojima možete funkcionirati i kad nesvirate.
Nešto za kraj?
Pozdrav svim harp playerima i ljubiteljima, pozdrav autoru bloga i sudionicima u komentarima. Hvala što ste me potražili.
Post je objavljen 05.08.2005. u 21:38 sati.