Lijep je dan. Volim ovakvo vrijeme. Smiruje.
Grad je prazan. Možda ga zato i volim. Sliči mi ovakav. Brat sestrici. Sestra bratu. Vraćamo se jedno drugom neprestance.
Rijetko pišem zadnjih dana. Izgubila sam ono lupetanje srca prije potrebe. Tako vam ja pišem, znate. Uzlupa se ovo moje milo i mislim da će iskočiti ako ne natipkam barem koje slovce. Šteta što češće ne lupa.
A znam ga. Ovaj put ne lupa zato što ima previše toga za reći. Nije mu jasno što i kako.
...
A ja? Ja sam dobro, hvala na pitanju. Dani mi bježe. Nekad ih uhvatim, ponekad ne.
Ponekad ih iskoristim, nekad oni mene. Dani.
Dobila sam sve što sam dugo htjela. Imam sad sve ono što mi je izmicalo. Osim onog što je izmaklo upravo.
Ključevi.
Čega, pitate se. Zar je važno?
Još uvijek su obješeni tamo gdje ih svatko vidi, a nitko ne primjećuje.
Nisam sigurna je li mi drago što je tako. Ili ne.
Da. Ne. Da. Ne.
Ne pitajte se opet. Zar je uistinu važno? :)
Mislim da ne znam postaviti pravo pitanje.
Post je objavljen 05.08.2005. u 21:09 sati.