Marketing
Proud to be Croat
Ne mogu reći da mi je svaki dan ili trenutak kao ovaj sad. Ne mogu reći da mi ponekad emocije idu u nekom drugom, ali ipak nikad u sasvim suprotnom smjeru. Ali sad želim govoriti samo o ovome, pozitivnome i lijepome osjećaju ponosa na narod kojem pripadam.
Akcija «Oluja», ali i općenito Domovinski rat predstavlja mi nešto što nikada neću zaboraviti. Neću zaboraviti ni branitelje, ni poginule ni žive, kao ni sve one civilne žrtve koje su izgubile život u tih nekoliko teških godina. Podsjetila sam se jučer na jedan strašan događaj koji se desio na samom jugu Hrvatske, 3. kolovoza 1995. Petero mladih ljudi našlo se na jednoj plaži, jednako kao što se danas nalaze na tisuće ljudi. Među njih pala je granata. Ubila je troje od njih, jedna je djevojka ostala bez noge, preostali mladić teško je ranjen. Takve su se stvari morale prestati događati. Što god da su ti ljudi bili po nacionalnosti, koliko god su bili stari, što god su htjeli od svoje budućnosti, moralo je to prestati. Ubijanje nevinih ljudi.
Drago mi je da je danas to iza nas, drago mi je i da možemo na druge načine ispoljavati nacionalni ponos, jer rat je uistinu nešto čega ne bi trebalo biti. Drago mi je da se danas ljudi mogu kupati i uživati u moru bez straha od metaka, bombi i granata. I zato danas kad ovo pišem, prisjećam se i nekih drugih događaja iz ne tako davne povijesti koji su mi u srcu pobudili onaj dio od kojega mi ono brže kuca. Puno brže.
Sjećam se pokojnog Dražena Petrovića i cijele košarkaške ekipe koja je osvojila olimpijsko srebro u Barceloni 1992. Sjećam se i onih trenutaka kad smo vodili protiv Amerikanaca. Nije bitno što smo na kraju izgubili, bitan je bio žar kojim su se borili svi naši igrači.
Sjećam se rukometaša, olimpijskih pobjednika, svjetskih prvaka, gusjenice, Goluže, Džombe, Čavara, Smailagića, Saračevića ... radi kojih ponekad u 3 ujutro nisam spavala.
Sjećam se i Vatrenih u Francuskoj 1998. «Autsajdera» za koje i danas mislim da je dlaka falila da budemo svjetski prvaci, ali dobro, to je moj subjektivni osjećaj. Sjećam se Šukera, Bokšića, Prosinečkog, Stanića, Jarnija ... i Bobana i njegove «destke». On mi je uvijek bio nekako posebno drag.
Sjećam se i Kostelića i posebno Janičinih olimpijskih medalja. Sjećam se i kakve su sve teške uvjete prolazili da bi danas bili to što jesu.
Sjećam se i Gorana Ivaniševića i njegove borbe za ovu zemlju, još tamo početkom 90-tih. Znam da je osvojeni Wimbledon nešto što je njegovo i osobno, ali sam uvjerena da mu je hrvatsko srce omgućilo da ga osvoji.
Sjećam se i nečega drugačijega. Sjećam se sva tri posjeta pape Ivana Pavla II Hrvatskoj. I način na koji ga je ovaj narod primio. U mome je gradu papa bio stanovnik nekoliko dana i način na koji je to sve funkcioniralo izaziva mi jednak ponos kao i gore spomenuti događaji. Ponosna sam i što nas je papa toliko volio. Možda je vidio u nama nešto što mi sami ne vidimo. Ali uvjerena sam da jednog dana sigurno hoćemo.
Ponosna sam što smo i narod koji poštuje druge narode, koji zna i može opraštati, koji ne zaboravlja ni ljude poput Andrije Mohorovičića, Nikole Tesle, Stjepana Radića, Ruđera Boškovića, Ante Starčevića ...
Svima vama čestitam Dan domovinske zahvalnosti, uz nadu da i vi pamtite ove ili neke druge trenutke koji vas čine sretnima da ste to što jeste.
Post je objavljen 05.08.2005. u 13:41 sati.