Ponekad osijecam tugu.
Fale mi prijatelji "proslosti".
Nekako sam si to poslozio u glavi da mi nitko u zivotu ne
treba u toj mjeri da ga vidam svaki dan i da budem blizu u
svakom trenutku. Naravno, osim moje drage, ali to je vec
nesto drugo.
Prijateljem ne bih nazvao samo onog kojeg vidam cesto, vec
svatkog tko dotakne moj put i zauvijek ga obiljezi.
Ovaj film sam si izrezirao jos odavno. Vec deset godina
mjenjam gradove, drzave i po koji kontinent i gotovo svako
prijateljstvo, fizicki nije ostalo dugo povezano.
Odmah da kazem, da priznajem da sam jedan od onih koji
nema naviku da se cesto javlja, a ako kazem da sam do sada
dva puta vlastiti rodjendan zaboravio, jasno je koliko se sjetim
ostalih. Sms bih poslao jednom u dva mjeseca, i to svima u
isti dan. Kompjuter do nedavno nisam ni koristio...
Grozan sam, znam!
Medutim, svi oni koje sam nazvao prijateljima to znaju. Znaju
da se nacu cesto javljati sa solitim pitanjima; gdje si? Sta si?
Sta ima?
Znam da cu za sve bitne dogadaje doznati, kao i oni za moje.
Znam da ce svako ponovno vidanje biti eksplozija osijecaja,
ljubavi, zagrljaja, osmjeha i prepricavanja sadasnjosti i
zajednicke proslosti; zaustavljenih trenutaka u vremenu, i
odaslanih daleko u vjecnost.
Ne vjerujem u doslovno prevodenje proslosti, sadasnjosti i
buducnosti. Sve sto nam se ikada desilo ili se treba desiti,
desava se u biti sada!
Ostalo je, iluzija nekog drugog vremena.
Ono sto cini zivot su zapamceni trenuci vjecnosti koji su
dokaz onog sto mi u stvari jesmo ili zelimo da budemo i
iskustava prema kojima smo se postavili u odnosu na ono
sto mi jesmo ili zelimo da budemo.
Prema tome (ne zelim da ovo zvuci grubo), ali sve ono sto
smo si imali dati, a to je bila bezuvijetna ljubav, ili drugim
rijecima- sve, mi smo si dali i odlucili se za biti prijatelji!
Zbog toga, osijecaj nostalgije za mene je bio nepoznat.
Vjera u bezuvijetnu ljubav i saznanje; budemo li si ikada
zatrebali mi cemo se i naci, daje mi slobodu da budem onaj
koji se ne mora stalno javljati i pisati.
Vjerujem u ljude koje volim, imam povjerenja u njih. Znam
da se ne trebam brinuti, znam...ali...
Tuzan sam.
Da li s vremenom proradi neki osijecaj posesivnosti, ili...
nesto drugo, ne znam.
Ali kao da sam nekada ljut. Ili mozda samo tuzan...
Volio bih da se cesce cujem s nekim prijateljima.
Tu zelju sam prvo odaslo u svemir.
Zatim sam se javio, pisao, zvao...pa opet...
Nista! Ne javljaju se.
Za neke kao npr. moj Dragi, nemam brige. Ne pisemo si
previse, jer nije niti potrebno. Jednom u nekoliko mjeseci
stigne; I love you. I to je dosta. Pun sam na neko vrijeme!
E, mozda je to problem!
Mozda sam se ispraznio ljubavi i sada zelim ricaricu!?
Je li to posesiva, trebam li dokaz da sam voljen? Mozda sam
se premalo potrudio da dodemo do kontakta, pa ipak sam ja
taj koji stalno negdje odlazi, mjenja adresu ili telefon!?
Ali javio sam se... zvao sam...pisao sam...i opet.
Ne, ne ljutim se na vas prijatelji "proslosti", samo mi falite!
Osijecaj je sada, proci ce...
Post je objavljen 05.08.2005. u 00:31 sati.