Običajno međunarodno pravo jasno kaže da hrvatske operacije u cilju oslobađanja vlastitog teritorija ne potpadaju pod jurisdikciju "ratnog prava". Za razliku od rata u Bosni, ili srpskog vojnog pohoda protiv Hrvatske, kratki hrvatski oslobodilački rat bio je nemeđunarodni sukob koji nije direktno ugrozio međunarodni mir i sigurnost. Zbog toga bilo kakvi prekršaji koji su se navodno dogodili ne bi trebali podlijegati krivičnom gonjenju u Haagu; dobro obučeno hrvatsko sudstvo kadro je u potpunosti udovoljiti pravdi gdje se to traži
*** Podrška međunarodne zajednice srbijanskoj "demokraciji", praćena njezinom šutnjom i trajnom nonšalantnošću spram privođenju pravdi srpskih ratnih zločinaca, u oštroj je suprotnosti s njezinim stavom prema Hrvatskoj. Dok Karadžić i Mladić još uvijek šetaju ulicama Beograda i Banje Luke, hrvatski generali i ratni heroji na udaru su ICTY-ja. Umjesto optužnica, "novoreformirana" Srbija prima darove u vrijednosti od nekoliko milijuna. Zašto je Hrvatska - žrtva agresije i strateško demokratsko uporište u regiji - pod udarom Međunarodnog suda i zajednice? Ovaj neopravdani pritisak na Hrvatsku prijeti potkopavanju mjera koje je zemlja nedavno poduzela prema punoj demokraciji i svojoj budućnosti u Europi - a da i ne spominjemo valjanost međunarodnog procesuiranja ratnih zločina.
Na Republiku Hrvatsku - zemlju koju su tenkovi gazili kopnom, koju su raketirali iz zraka i mora, i koja je bila okupirana dugih šest godina nakon što je održala povijesne demokratske izbore 1990. godine - primjenjuju se druga pravila. Američki stav prema Hrvatskoj kao strateškom partneru je pod sve većim pritiskom lijevo orijentiranih zemalja, saveza i organizacija koje još nisu uhitili ni jednog ratnog zločinca u Republici Srpskoj.
Proučava li se povijest, očito je da dvostruka mjerila prema ratnim zločinima imaju mnogo dublje korijene. Političke i gospodarske velesile pišu vlastita pravila kad se radi o ratnim zločinima. Povijesni i čak skriveni zločini koji su zaprepastili narode - kada i ako su javno otkriveni - procesuiraju se prema različitom modelu. Japansko ponašanje za Drugog svjetskog rata, te američke akcije u Koreji i Vijetnamu, tek su vrh ledenjaka.
Slijedi li se američki vojni presedan, onda bi Hrvatskoj trebalo dopustiti da sama provede istragu nad svojim časnicima zbog navodnih nedopuštenih radnji tijekom Bljeska i Oluje - ako hrvatski sudovi to smatraju nužnim. Nadalje, s obzirom na pokolj vijetnamskih civila u My Laiu 1968. i kasnije suđenje američkim časnicima, ICTY-jev argument protiv hrvatskih časnika zbog "neispunjenja zapovjedne odgovornosti" ne drži vodu.
U My Laiu američki su vojnici ubili oko 500 vijetnamskih civila, žena, djece i staraca. Pokolj je prvo zataškan, ali na kraju je istraga provedena u SAD-u protiv 25 viših časnika i vojnika. Na osnovi optužbe o neispunjenju zapovjedne odgovornosti nijedan viši časnik nije proglašen krivim. Od 13 formalno optuženih, osam slučajeva je odbačeno, pet je oslobođeno. Samo jedan poručnik, William Calley, proglašen je krivim za ubojstvo 22 civila. Osuđen je na doživotnu robiju. Godine 1974. američki ministar obrane objavio je pomilovanje. Calley je odslužio manje od pet godina od dosuđene doživotne kazne.
Drugi događaji u koje bi bili uključeni pripadnici američkih snaga prošli su uglavnom nekažnjeno. Trodnevni masakr kod No Gun Rija 1950., u kojem su američke snage ubile navodno tristo izbjeglica pod mostom, za Korejskog rata, ostali su neotkriveni gotovo 50 godina. Godine 1997., korejska je vlada odbila naknadu za događaje kod No Gun Rija. Američka vojska opetovano nije mogla pronaći osnovu za takve navode.
Senator Jesse Helms, predsjednik odbora za odnose s inozemstvom američkog Senata, nagovijestio je da SAD neće dopustiti da američki vojnici odgovaraju pred Međunarodnim sudom. A Rusija ne bi nikad pristala da njezini vojnici u Čečeniji budu izvedeni pred ICTY. Gdje bi onda ICTY trebao tražiti dokaze za ratne zločine?
Post je objavljen 05.08.2005. u 07:40 sati.