Baltazar Adam Krčelić umro je u uvjerenju da se drevna Andautonia nalazila na području današnjeg Stenjevca. I to samo zato što je sredinom 18. stoljeća, prigodom gradnje župne crkve u Stenjevcu nađen kamen na kojem piše ANDAVT. Naravno kamen s natpisom ugrađen je u pročelje župne crkve i tako je naša arheologija osiromašena za jedan vrijedan kameni spomenik.
Drugi dio tog natpisa, onaj carice Herenije Etruscile, žene rimskog cara Decija (za kojeg se ne može reći da je dugo uživao u carskoj tituli, budući da se njome kitio svega dvije godine, od 249. do 251.), nađen je nešto kasnije, prigodom kopanja temelja za crkvu u Šćitarjevu.
Moj se Krčelić tako zaigrao da uopće nije uzeo u obzir ni izvještaj prijatelja Ivana Tomeca, u kojem mu daje do znanja o velikom arheološkom nalazištu u Ščitarjevu. Baš je bio tvrdoglav. I ne samo on. Bilo je tu još onih koji su tvrdili da je Andautonija u Stenjevcu, a danas svako malo dijete znade da je u Šćitarjevu o čemu danas svjedočim s cijelim nizom što dobrih, što rimskih fotografija.
Mislili vi što hoćete, ali dok se Zagreb kao naselje nije ni spominjalo, dotle je Andautonija bio respektabilan grad, s javnim kupatilama i svim ostalim javnim zgradama i kućama. Oni koji bolje poznaju to naselje, koje spominje i čak i glasoviti Ptolomej, znaju da je grad bio rimski stalni logor i municipij (grad sa samostalnom gradskom upravom), da je, kako piše Katančić - oblik grada, kako se može iz tragova razabrati, bio nepravilan šestorokut, kome veća dijagonala od sjevera prema jugu iznosi 300 rimskih koraka, dok druga manja, poprečna, iznosi trećinu pređašnje... Gradski je zid udaljen od Save 600 rimskih koraka (= 900 metara).
Sve ostalo sam snimio, pa i stručne natpise, često vrlo duhovite, koji tumače ondašnji život.
Meni je bilo gala. Hodao sam uskim ulicama kojima su hodali Andautonci, sve dok se nisu rasuli po okolnim novim mjestima, uključujući i sam današnji Agram. Zavirivao sam u prostorijeme u kojima su živjeli ondašnji uglednici. Sve sam to uredno fotografirao, pa prije nego što se uputite kakvim prijevoznim sredstvom u pravcu prema, pogledajte i sanjajte. Kao što sam ja budan sanjao, dok je kišica umivala moje veselo lice, da vidim samu Hereniju kako se kupa u raskošnom andautonskom kupatilu.
Izgledala je puno ljepše nego na onom reljefu. Puno, puno ljepše, raskošnije, toplije i ženstvenije.
S njenom obnaženom slikom u maštovitoj mi tintari, prohodao sam sva ona sela, onda dio Velike Gorice, svratio do bajkovitog jezera Čiče, vratio se pravo u trbuh Velike Gorice (tržnicu), tamo kupio lubenicu, razrezao je i dugo, vrlo dugo promatrao njeno slatko rumenilo.
Ima tu još zanimljivih slika. Recimo, na jednom sam orahu saznao, kako piše na osmrtnici, da je umro Ivo Andrić.
Ili, kad god želim neko dobro društvo rasturiti, kao što je bilo s ovim biciklistima u Kobiliću, fotografiram ih, pokažem kako Sony Ericsson radi, a onda im kažem da fotografiju mogu vidjeti na svome kompjutoru, ako ga imaju. Jer, ona je već tamo i čeka ih. Onda me pitaju za adresu, ja im napišem ovu ovdje i - druženje je gotovo. Svatko ode svojoj kući, pjevajući: Sliku svoju ljubim, šapćem Blogomobilsko ime...!
