Moj nick na forumu. Činilo mi se da je forum prigoda za jednu lijepu anonimnost, mjesto na kojem ću moći otpustiti različite osebujnosti ega i dopustiti samoj misli da poteče, bez da se posesivno hvatam za nju kao moju misao. Bez onog davanja važnosti samom sebi ''ja mislim da'', ''to je moje mišljenje''...kao da je misao nečije vlasništvo, kao da smo je baš mi iz-mislili, kao da je gotovo uvijek nismo tek primili od nekoga kao dar. Grabimo misao kao i sve drugo, moje, moje... I zato nitko i ništa, nadao sam se da ću moći reći ''nema tog mene, ništa od toga nije moje, tek mišljenje koje se otvara na ovom virtualnom trgu, forumu, koje se nudi susretu s drugim, sličnim ili različitim, mislima''.
Ali, bio sam naivan. Ubrzo sam postao, makar u tom malom krugu, prepoznatljiv, uostalom kao i ostali forumaši, upravo netko i nešto. Pa sam, htio nehtio, počeo brinuti za svoj dobar ugled, branio ga ponekad i presrčano u raspravama, vezao se uz taj nick, čak mi je počelo smetati kad bih negdje vidio da se sintagmu nitko i ništa koristi pogrdno. Tako je nitko i ništa, paradoksalno, postao samo još jedna maska, još jedan sloj na onom što uistinu jesam.
I zato sam ovdje davor. Ako se persona (naravno, prvobitno značenje je maska kojom glumac u teatru naznačuje ulogu koju igra) ne može tako lako skinuti, onda neka ih barem bude što manje.
Na blogu nema anonimnosti, tu se ogoljujemo, pokazujemo svoju osobu. Ali kako to da se netko introvertan poput mene usudi ovdje ogoliti?
''U nazočnosti prave žene i najudaljenije stvari postaju bliske i dostupne. U nazočnosti pravog muškarca i najnerazumljivije stvari postaju jasne i razumljive.'' (Bela Hamvas)
filozofiranje? dijalog.
d.
Post je objavljen 04.08.2005. u 12:48 sati.