Krenuh uz obalu prema školi i pomislih na to kako je jutro najljepši dio dana, zora puca, priroda se budi, morski zrak prodire u vječno začepljene sinuse, sunce lupa u tjeme ugodnom težinom a povjetarac poručuje da vodimo ljubav a ne razmišljamo o glupostima.
Ima li bolje atmosfere za započeti radni dan?
Do škole sam došao blatnih tenisica jer sam išao prečacem. Joža nešto izvodi pred ulazom, sakupila se djeca a on im govori da moraju pričekat' 15 minuta, graja se odbija o površine okolnih zidova, kroz gužvu se probijam do vrata. Spazi me i pita hoću li otići natrag u hotel po video kazete sa snimkama iz Novalje od prije nekoliko dana, mjeseci, godina...
Uzme komad papira i penkalu i skicira mi svoj radni stol, zaokruži ladicu u kojoj su kazate, kaže mi da uzmem plavu najlon vrećicu, izvadim bananu iz vrećice i pojedem ju ali ne prije nego što ju operem jer nije zdravo jesti neoprano voće,spomene da ne diram bife, stavim stvari u vrećicu i donesem (1871. u Zagrebu se rodio Slavoljub Eduard Penkala, osoba koja je 1906. prva u svijetu konstruirala mehaničku olovku i nalivpero!).
Tako je i bilo, osim što sam naravno zavirio ne čuva li kakvog pingvina u hladnjaku, ja naime jako volim životinje. Na putu do 223 B oprao sam patike u jutarnjoj rosi jer sam ovaj put isto išao prečacem, ali travnatim.
Post je objavljen 04.08.2005. u 12:48 sati.