Marketing
Nenadani gost
I danas je u naš grad zalutao dan s nekog drugog mjesta u kalendaru (kao u priči o djevojčici koja je zloj maćehi morala usred zime donijeti košaru punu mirisnih jagoda).
Alkion je tražio imena svih dvanaest mjeseci: ANTONŠĆAK, SIČAN, MARAČ, AVRIL, MAJ, POMAJIĆ, ŽETVENJAK, ANGUŠT, SMOKVENJAK, MIHOLJŠĆAK, MARTINŠĆAK, PROSUNAC – eto, ovako mi u Istri zovemo mjesece kroz godinu. Pišite kako ih zovu u vašem kraju.
Protagonist današnjeg posta došao je, bolje reći sletio je, prije par minuta na moj balkon. Mala, preplašena lastavica nekoliko je puta bezuspješno pokušavala sletjeti na balkon. Pomislila sam da traži mjesto za savijanje gnijezda, ali ni za to nije baš pravi datum. A onda sam je odjednom ugledala kako stisnutih krila i pognute glavice leži na tlu balkona. Odnijela sam joj malo smrvljenog kruha. U strahu je pokušavala pobjeći od neke njoj znane opasnosti. Nije uspijevala poletjeti. Zaglavila se između vaza s cvijećem i balkonske sjedalice. Krenula sam rukom prema njoj. Lako sam je uzela u ruku, nije uopće pokušavala pobjeći. Kao da se predala, ili je osjetila da joj ne prijeti nikakva opasnost. Glasala se jedva čujnim, tužnim piskutanjem. Nije to bio cvrkut vesele ptice. Budući da sam, kao i svakog jutra, upravo htjela «ovjekovječiti» nove pupoljke mojeg cvijeća, slikala sam ptičicu. Čini se da sam je okrutno stisnula u šaci, ali, vjerujte, nježno sam je držala.
Pišem već pola sata. Otišla sam provjeriti. Ptičica sjedi, ne boji me se. Nadam se da joj je samo hladno. Malu kutiju obložila sam papirom i pamučnim jastučićima i nježno ptičicu položila u nju.
Malo se odmarala, a onda je odjednom odletjela. Pratila sam je dugo pogledom. Činilo mi se da se ptičica sasvim dobro snalazi u svom prirodnom ambijentu.
Post je objavljen 04.08.2005. u 14:53 sati.