Pročitala sam jutros ovaj naslov u jednim dnevnim novinama koje izlaze u mom gradu, nekoliko stotina kilometara udaljenom od Zadra, ali sam za morske orgulje čula još ranije, kada je jedna romantična i neponovljiva priča bila dio onog za što autor novinskog teksta kaže da je trenutak koji se ne ponavlja, jer ništa nije zapisano i određeno i svaki nalet vala na kamen je drugačiji. To je doživljaj koji nisam izravno iskusila sjedeći na zadarskoj rivi ili čak tim orguljama na koje, kažu, isto se može sjesti i zatvorenih ili otvorenih očiju slušati kako more svira... ipak, iskusila sam ga na onaj neopisivi način kada ti netko prenoseći svoj vlastiti doživljaj, kao da iz jednih u druge ruke presipa melodiju i ritam mora, uspije dočarati svu ljepotu takve glazbe...
Dakle, more ne šumi i ne šuška, nego doslovno svira... samo je bilo potrebno dosjetiti se i načiniti ogromne orgulje s kojima će to biti moguće i čuti.
Ne znam da li ću jednom i sama stajati tamo i slušati, ali ono na što sad pomišljam je da smo možda i mi sami neka čarobna svirala - neke orgulje na kojima svira sami čudesni život samo mu se trebamo otvoriti i pustiti da u njih udaraju vjetar i talasi, puše jugo, deru bure... jer, ako nema kretanja, kako možemo znati na koje sve načine može zvučati i naš život, naše more?
U želji da vas ono uvijek nježno zapljuskuje ili bar nježno dotiče, i što ljepše svira...
pozdravlja vas, v.
Post je objavljen 04.08.2005. u 07:57 sati.