Sad te nema Jadranka -htjela sam ti jučer reći, sad te nema kao što te je bilo onda kada je trebalo ugrabiti fotelju. Sad te nema Jadranka –htjela sam ti jučer reći, kao što ćete sutra svi u Kninu biti. Sad te nema Jadranka kada romska djeca ginu -htjela sam ti jučer reći, kao što te je onda u Kazalištu bilo. Sjećaš li se HNKa Jadranka? Sjećaš li se uopće tog partijskog sleta? Sjećaš li se da su umiveni i obuveni Romi samo za tebe i Šefa plesali i pjevali u tom visokom domu kulture, a ti si im držala prigodne govore o suživotu i boljem sutra? Pleši mečka! Pleši! – vikala su tvoja obećanja o struji, vodi, obrazovanju i tko zna čemu još, a u džepu si držala figu i prebrojavala glasove. Je, Romi su naši sugrađani - kad ti trebaju. Je, na papiru ćeš za njih učiniti sve - kad ti trebaju. Je, Kozari bok će se urediti – kad ti trebaju. Je, pomagat ćeš njihovoj djeci – kad ti trebaju. A sad te nema Jadranka -htjela sam ti jučer reći, a ti si se ipak na koncu (Čudo! Čudo! Proplakala Gospa!) - ukazala. I što si pametnoga rekla? Ja Jadranka, ja Potpredsjednica, ja JAca (op.a. evala ulix) ja JAca ću, ja, ja, ja ću, ja JAca, JA, JA, JA pa JA, JA pa JA, JA, JA, JA… Ma šta ćeš ti? MA ŠTA ĆEŠ - TI!?! Iskoristiti tragediju za samo-promociju? Troje djece više nema Jadranka. Nema! Ona ti nisu trebala. Pa ti obećavaj Jadranka, obećavaj ko´što si i dosada. Ništa te ne košta.
Troje malešne dječice.