Dva vrlo naporna dana. Hodam od ljubaznoga liječnika do još ljubaznije liječnice; od susretljivih medicinskih sestara do nesrusretljive liječničke komisije. Jedan glomazni i nervozni brko pokušao je na meni liječiti svoje komplekse. Naravno, ja sam stariji i popustljiviji. Nisam mu pružio zadovoljstvo da osjeti moju nježnu ruku na svome grubom obrazu, jer mislim da se šamarčinama ne može ništa liječiti, pa ni nervoza. Samo sam ga malo zekao, što je nakostriješilo one njegove oštre brčiće.
Kad sam odlazio, jedva sam se svladao da na vratima ne napišem: PAZI, OŠTAR BRČIĆ!
No, dobro. I to je prošlo. Uspio sam organizirati kakvu takvu pomoć gotovo nepokretnoj bolesnici, što će joj olakšati dane. Naravno, nije s njome lako. Jer ona nema pojma o svim ovih svakodnevnim mukama, ali zna da si ne može pomoći, pa ju to čini nervoznom. Jer, ne želi biti nemoćna. Zato odbija svaku pomoć, kao - nije meni ništa!
Naravno da mi nedostaje svakodnevno hodanje. Nadam se da ću ovdje sve riješiti za nekoliko dana i da ću se vratiti tamo kamo sam krenuo.
A krenuo sam iz Zagreba u Zagreb. Doduše malo okolo. Znam da ću stići do odredišta. Već sam prevalio priličan komad puta. Ne razmišljam o tome koliko moram još hodati, nego koliko sam prešao.
Radujem se svakom metru, kao što se netko raduje dobitku na lotu. Ili pobjedi svojih nogometnih ljubimaca. Ili dobroj knjizi. Ili uspjeloj kazališnoj predstavi. Ili bilo čemu.
Jednostavno, sam zadovoljan i to je sve!
Neki mi je dan moja suhodačica Ljerka Vitez rekla da brže hodamo nego što se vozi vlakom ili autobusom. Ili automobilom.
U pravu je. Kad sjednem u vlak čini mi se da je spor. A spor je, jer ništa ne vidim. A ne vidim ništa jer je brz. To se samo čini kontradiktornim. A nije.
Recimo, vozim se neki dan, rano ujutro, prema Ivanić Gradu. Tamo iza Dugog Sela, dok je mašinovođa šibao bičem po imaginarnoj lokomotivi, primijetio sam jednog zeca u pokošenom polju. Sjedio je pedesetak metara udaljen od jurećeg vlaka i nešto žvakao. Iz iskustva znam da tamo gdje je jedan zec, ima ih i više. Viđao sam ih po poljima, strateški raspoređenih, tako da ih nitko ne može iznenaditi. E, kad bi ih tako vidio, onda bih zastao i promatrao. Naravno, vrlo rado bi ih fotografirao, ali to mi ne uspijeva, evo već gotovo tri mjeseca. Jer kad pređem neku njihovu granicu, oni me najprije oprezno gledaju, a onda nestanu u gustišu. A nemam tehniku za snimanje iz daljine.
U vlaku sam pokušao vidjeti i ostale zečeve, jer sam znao da su tamo negdje. Ali, vlak je projurio ne primjećujući ništa.
Nedavno sam ispred Đurđevca, rano ujutro i predvečer, promatrao rode na ispaši. Bilo ih je trinaest, podijeljene u dvije skupine. U jednoj skupini osam, a u drugoj pet. Jedna od druge skupine bile su udaljene dvadesetak metara. Hodale su travom i svako malo kljucnule nešto. Bile su predaleko, ali sam ih ipak snimio. Nisam vidio što su kljucnule i halapljivo gutale. Stajao sam tako i gledao ih. Za to vrijeme, pokraj mene je projurilo valjda stotinjak automobila u oba pravca. I, nijedan nije zastao pred ljepotom tog prizora.
Kad hodam bilo kojom cestom, bilo kojim naseljem, već sam prihvatio običaj da svakoga ljubazno pozdravim. I navikao sam da mi pozdravljeni još ljubaznije odzdravi. Događalo se da sam, zamišljen, znao pokraj nekog proći bez pozdrava, ali taj netko bi me pozdravio. Činilo mi se tiho, kao da mi ne želi smetati. Tada mi je uvijek bilo neugodno.
Ovih dana, gdje god se gibljem Zagrebom, pozdravljam ljude na ulici. Uglavnom nitko ni ne čuje pozdrav. Oni koji odzdrave čine to sa smiješkom na licu. Kao da ih raduje moj pozdrav. Može bit. Mene, nema sumnje, raduje njihov.
Znate, svaki korak znači novu sliku. Novi pogled. Novu misao. Nov doživljaj. Novi susret.
Eto, zato se mojoj suhodačici čini da hodanjem brže stiže nego kad se vozi. Kad je prekjučer ugledala onu sivu čaplju, stala je i gledala. Nisam joj smetao. Neka gleda. Tko zna kad će nešto slično ponovo vidjeti.
Ja sam gledao nju, čaplju, vodu, vrbe, topole i tišinu.
Tišina se najbolje vidi i čuje. To znaju planinari. I mi – hodoljupci.
Naprosto uživam slušati sve one zanimljivosti što mi ih tišina tako glasno šapuće.
Čak su i razgovori ugodniji šetnjom. Riječi vam uhvate ritam koraka. Nigdje ne žure. Prate vas. Druže se s riječima sugovornika. I puno se bolje razumiju. Zato nije ni čudo što je Aristotel svojim učenicima volio govoriti šetajući.
Stari dobri peripatetik.
Sad vam je valjda jasno zašto jedva čekam da se vratim na cestu.
Jer Život je Šetnja.
Post je objavljen 03.08.2005. u 16:50 sati.