Komunikacija omogućuje da nam nešto bude in common, da nam bude zajedničko, omogućuje neki communism, zajedništvo ljudi. Čovjek je po prastaroj grčkoj odredbi zoon logon ehon, nešto živo što govori. To da govori ono je što ga omeđuje od drugih živih. Znamo priče o djeci koja su odrasla sa životinjama ne naučivši u djetinjstvu govoriti, i koja se nikad nisu uspjela uključiti u čovječanstvo; bez ljudskog društva su postala nalik životinjama. Znamo i priče o utihnulim mudracima koji ne govoreći, osamljujući se, postaju nalik bogu. Svoju ljudskost mi ozbiljujemo u zajedništvu, komunikaciji s drugim ljudima. Čovjek koji ne govori približava se bilo životinji bilo bogu. Uostalom, baš tu nam je negdje i mjesto, u tome između. Mada to naše mjesto nije neko čvrsto, postojano tlo, jer nosi nas rijeka. Coleridge kaže: "If man is not rising upward to be an angel, he is sinking downward to be a devil. He cannot stop at the beast." Ne uspinje li se čovjek da bude nebesnik, tone da bi bio vrag. Ne može se zaustaviti na zvijeri. A Fink: ''Filozofija je bitno posredovanje, u njoj postaje očitim svjetski položaj čovjeka u cjelini bića kao posrednika.'' Mjesto čovjeka je između, po sredini. Platon kazuje o mjestu Erosa, koji predstavlja istinskog filozofa, a koji opet za njega predstavlja najvišu čovjekovu mogućnost: ''Da tumači i prenosi bogovima ono što je u ljudi, i ljudima ono što je u bogova, te u sredini bivajući upotpunjuje oboje, tako da je cjelina svega čvrsto vezana.''
Eto, i mi ćemo ovdje pokušati tumačiti i prenositi, dakle pričati, komunicirati da bismo našli neku komunu, ono zajedništvo u kojem tek čovjek može ozbiljiti ono što već oduvijek jest. Nadamo se da ćemo pritom zadržati onaj položaj koji nam je kao ljudima dan, u sredini. A sredina čovjeka je, svatko zna, srce.
d.
Post je objavljen 03.08.2005. u 10:49 sati.