Vic dana: Satelitski prdac
Večer je. Atmosferski tlak i više je no ugodan, zašuška tu i tamo kakva živina iz perivojske džungle, uglavnom je mir i tišina osim povremenih vriskova nadarene dječurlije. Mrki i ja stojimo na balkonu, gledamo prema moru i filozofiramo.
« Čovječe pa mi uopće ove godine ne prdimo kao prošle u Laguni « iskonstatiram odjednom, prisjećajući se vatrometa koji su nas nasmijavali do suza.
« Hm « odgovori a u tom trenu mi zazvoni mobitel.
« Ova hrana ima svakodnevni okus po nečemu slatkom, sve je slatko, krumpiri, jaja, grašak…» progovara dok tražim telefon.
Javljam se, sa druge strane "žice" progovara ljupki glasić moje dragane. Bok, kako si, šta ima i te uvodne spike brzo skrećem na kolosijek probavnih smetnji. Prepričavam joj kako smo malo tužni jer imamo, odnosno nemamo problema sa tim stvarima.
« Bit' će bolje » tješi me moj cvjetić a upravo u tom trenu Mrki okida kao iz katapulta bombetinu koja samo što nije uzrokovala potres od ne znam koliko po Richteru!!!
Putem napredne tehnologije 21. stoljeća dva dečka i jedna djevojka na udaljenosti od mnogo tisuća metara u smiraj dana jednog aprila uživali su u glupostima koje mogu nasmijati do grčeva u trbuhu i zapitali se gdje to svijet ide kad je došlo do toga da ni prdac više nije ono što je nekad bio, najobičnija stvar u kojoj mogu uživati samo oni najbliži.
Post je objavljen 03.08.2005. u 00:06 sati.