Tijelo zene, bijeli brezuljci, bedra bijela.
Ti si spodobna svijetu u svom cinu nudjenja.
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopa.
Te izbacuje sina iz dubine zemlje.
Bijah osamljen kao tunel.
Od mene bjezahu ptice i noc je u mene
nadirala svojom mocnom najezdom.
Da bi se nadzivio, kovao sam te kao oruzje.
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u pracki.
Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od koze, mahovine, mlijeka cvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi !
Ah, te oci odsutnosti.
Ah, ruze prepona ! Ah, glas tvoj spor i tuzan!
Tijelo zene moje, ostacu u tvojoj ljpkosti.
Zedji moja, pomamo beskrajna,
moj pute neodlucni !
Tamna korita, u kojima zedj vjecita traje,
i umor traje, i patnja beskonacna...
Pablo Neruda
Post je objavljen 03.08.2005. u 23:30 sati.