Pregled posta

Prijateljstvo

Moram priznati da dosta razmišljam o tome što uistinu znače riječi – biti prijatelj ili imati prijatelja. Ovdje govorim o PRAVOM prijateljstvu. A toga, ako smo imalo iskreni prema prije svega sebi, nema baš toliko puno, koliko se nekad čini. I koliko se ta riječ lako izgovara. I onda kada baš i nije najpogodniji izbor.

Možda je najbolje da ipak dam neko ime onim osoba s kojima rado provodim vrijeme, ali ih ipak ne mogu nazvati prijateljima. Evo, recimo da to budu frendovi (tu spadaju i frendice, samo da skratim pisanje). Ako krenem od sebe, definitivno ne spadam u ljude koji imaju «masu» prijatelja, jer nemam ni «masu» frendova. Ovih drugih imam za moje potrebe dovoljno za otići na kavu, izaći van, popričati na ozbiljne i neozbiljne načine.

Druga su priča oni dragi ljudi koji su vam bili prijatelji u pravom smislu riječi, ali su neki spletovi okolnosti (udaljenost, ili obitelj i djeca, ili nešto treće) dovele do toga da kontakt jednostavno više nije toliki da im možete reći one svakodnevne stvari koje vam se dogode i koje vas tište, ili da za iste takve stvari možete pitati i vi njih. Imam jednu takvu prijateljicu, znam da mi je prijateljica, znam da mi je draga, ali čuti se s nekim svakih par tjedana jednostavno znači da neke teme i ne dođu na red. Ili pak i ako dođu, ne želite ih «izbiflati» u 5 minuta poput kakvog izvještaja. A je li vam netko stvarno prijatelj ako mu uskratite nešto o vašoj boli, tuzi, sreći. Ili to spomenete onako usput, dobro upakirano da se po tome baš puno ne «dira».

I onda dolazim do pitanja - što stvarno znači riječ prijatelj? Tko bi to bio? Što bi netko takav u našem životu trebao predstavljati? I dolazim do zaključka da to može biti jedino netko tko vam poznaje dušu, tko vas zna toliko dobro da zna na što ćete zaplakati, na što ćete se nasmijati, netko koga nije strah reći vam i nešto što se možda ne usudi reći čak ni bratu ili sestri, ili možda nekome koga naziva prijateljem, a zapravo je taj samo frend iz gore spomenutog odlomka. Nije li to netko sa kime vam je drago provoditi svaku sekundu vremena pričaćući s njime o temama koje nas obično najviše tište (znate na koje mislim), ali i neke druge, sasvim «obične», poput priče o nekoj knjizi, filmu, kućnom ljubimcu, politici, poslovnim problemima itd.

Moram spomenuti da me, između ostaloga, i Blondy potaknula na ovaj post jednim svojim postom kojega je nedavno napisala. U vezi s time moram se dotaknuti i vjerujem ako ne svima vama, onda većini, poznatoga pojma virtualnog prijateljstva. Moje je mišljenje da je takva vrsta uspostavljanja komunikacije u slučaju kada se nađu dvije srodne duše potpuno jednaka bilo kojemu drugome načinu. Jer, nije li bit u razmjeni misli? Rekli mi to glasom, pismom, očima, mislim da je nebitno. Sigurna sam da je nebitno. Jer, prijateljstvo ipak ne gleda i onu dimenziju fizičkoga izgleda koja je ako je riječ o onim drugim, primjerice muško-ženskim odnosima, bitna jednako kao i neke druge stvari.

Dakako da i u virtualnim prijateljstvima poznavanje dođe na tu razinu da imate potrebu tu osobu upoznati i u «realnom» svijetu. Stavljam pod navodnike, jer za mene i virtualni svijet je u nekim slučajevima definitivno realan. A u slučaju prijateljstva, tko god je iskusio, zna jako dobro o kakvoj realnosti govorim. Dakle, željeti se upoznati i onako oči u oči spada u nešto normalno i prirodno, štoviše nekakav logičan slijed. Jer u korištenju net-tehnologija počinju vam tipke biti premalo za sve ono što želite reći. I ne samo to, imate potrebu pogledati tu osobu u oči, nasmijati se, reći «Drago mi je da smo se upoznali», iako se vjerovatno poznajete bolje nego netko koga srećete svaki dan pa i ovo «upoznali» poprima neku drugu konotaciju.

Osim toga, ne znam kakav je tko od vas, otvoreniji ili zatvoreniji čovjek. No, i neovisno o tome, iskustvo mi govori da je ponekad puno lakše podijeliti misli ne izgovarajući neke riječi. Jer, neke je jednostavno teško izgovoriti, sigurna sam, čak i onim najotvorenijima. Nije li u tom slučaju virtualnost i prednost? Niste li u tim trenucima komunikacije prisutni samo vi i vaš prijatelj, skoncentrirani isključivo jedno na drugoga. Prednost da se zbližujete puno lakše i brže, nego biste to možda učinili da s nekime u jednakom vremenu sjedite u nekom kafiću pričajući. Pričajući možda sa pogledima, osmjesima, ležerno, ali opet ne baš pretjerano dubinski, nego više površinski.

Mislim da je prijateljstvo jedna od najljepših doživljaja koji se se čovjeku mogu desiti. I na koji mu se god način desi, i na koji god način Bog spoji jednu srodnu dušu s drugom, to je istinsko i pravo prijateljstvo. Ja sam Mu zahvalna na tome, jer to imam. Nadam se i vi.


Post je objavljen 02.08.2005. u 10:09 sati.