Evo jedne kratke priče koja je u sklopu kod nas aktualne (fuj, kakva riječ) 6. sezone. Usput po meni najgora sezona. Razloge ću ostaviti za neki drugi post. Još jedna priča od Matta. Ova je ozbiljnija od prošle. Spada u kategoriju angst.
L’esprit de L’escalier
by Matt
Lik: Buffy
Vrijeme radnje: Tabula Rasa (S6) ( kad su svi zaboravili tko su, a na kraju je Giles otišao op. prev.)
Poricanje vlasništva: Nisu moji. Jossovi su. Da su moji, naši Junaci ne bi zamukli svaki put kad im prijatelji postanu opaki.
Sadržaj: Buffy razmišlja kada je sve mogla bolje odabrati riječi.
Koji mi je vrag? Pametna sam cura. Znam govoriti. Čeljusti, usne, jezik: sve funkcjonira. Čak sam i duhovita kad nije važno. Oh da, uvijek znam što reći dok se borim s vampirom koji me vjerojatno ne čuje kroz svoj strah i bijes. Odlične dosjetke kad govorim hrpi prašine. Ali kad se suočavam s prijateljima, kad trebam znati što reći – ništa. Dio mozga dosjetka-u-sekundi se jednostavno isključi.
Kad se sjetim prigoda kad sam mogla, trebala, željela reći nešto drugo: kad me Xander napadao jer nisam htjela ubiti Angela, kad su svi urotili protiv mene nakon odbjeglog ljeta, kad me Angel odlučio ostaviti da imam “normalan život” (kako ti se sad čini, Angele? Je li vrijedno mog slomljenog srca?), kad smo se svi okrenuli jedan protiv drugog na Spikeovo huškanje…
Trebala sam im baciti istinu u lice. Trebala sam iskoristiti igru riječi u kojoj sam dobra kad nije važno da kažem što točno mislim. Ali ne, ja uvijek počnem sa: “Ne razumiješ.” i “Nije bilo tako.” i “Ne znate što sam prošla.” Naravno da me ne slušaju. Slabašno je, cmizdravo i zvuči kao isprika.
Ali zašto se to baš sad dogodilo? Sada kada razuman, logičan argument nikad nije bio važniji?
Sve mi je u glavi. Sve je logično. Logično je i nije povezano s osjećajima jer se Giles drži podalje od njih. Misli da me mora povrijediti da mi pomogne. Gruba ljubav.
“Gilese,” trebala sam reći. “Stalno govoriš o mojoj majci. Kako je ona sve radila bez prednosti supermoći, kako me naučila sve što trebam znati o životu. Znaš li što je bila prava prednost moje majke, Gilese? Studij. Alimentacija. Dječji doplatak. Vlasništvo galerije umjetnina. Gilese, ja nisam kvalificirana ni za tajnicu. Čak i kad bi mogla naći posao, odmah bi ga izgubila jer bi izostajala zbog nekog demonskog problema ili bi me nešto napalo na poslu. Nikad više ne mogu raditi na Sunnydaleskom gradilištu, sjećaš se?”
“Ne mogu priuštiti ovu kuću i ne mogu priuštiti Dawn. Nikad to ne bih rekla ispred nje, ali to je istina. Kad sam pobjegla preko ljeta brinula sam se samo za sebe s minimalno novca. Sama.”
“A što je s odgojem Dawn?” trebala sam nastaviti. “Za nju nemam autoriteta. Nikad nisam imala. Ja sam starija sestra - Ona Kojoj Se Mora Odupirati. Treba pravog odraslog, pravi autoritet jer nije ni dobar vic kad joj Gnjavatorska Starija Sestra koja je markirala i imala užasne ocjene govori da napiše domaći.”
I da sam sve to rekla Giles bi možda još bio ovdje. Možda bi vidio da su to dobri razlozi za njegovu pomoć i da se ne radi o mom “odrastanju”.
Umjesto toga sam svaljivala krivnju sa “svime što sam prošla” – baš što je očekivao i za što se pripremio i drugim riječima – eto ga u avionu za Englesku.
Sjećam se izraza sa nastave francuskog. Znači “duh stepenica”. Znači da se sjetiš što treba reći kasnije. Kada je sve gotovo i to ti ne može pomoći.
Trebala bi to uzeti za svoju poslovicu. Priča mog života. Sve važno što sam ikad rekla, sam rekla na putu niz stepenice.
Kraj
Post je objavljen 01.08.2005. u 13:28 sati.