Pregled posta

IDILIČAN PUT IZMEĐU CIVILIZACIJA

Lijepo je pješačiti od Dugog Sela do Velike Gorice. Kad završim ovaj put, mislio sam dok sam hodao, odvest ću se autobusom do Ježeva, a odatle, uz lijevu obale nevjerojatno tihe i mirne Save do Oborova, tamo prijeći skelom i od Orle, preko Bukevja, Novog Čiča ući u Veliku Goricu, a odatle opet autobusom doma. Jer između dvije bučne civilizacije, one u Dugom Selu i one u Velikoj Gorici, a da o Zagrebu i ne govorim, odjednom se nađete u seoskoj idili, a često i u pravoj divljini.
Ako ne vjerujete, prođite tim putem ili upitajte moju suhodačicu Ljerku Vitez, koja mi se i danas priključila u hodanju, unatoč bolnim tabanima i još bolnijim žuljevima. Izdržala je punih devetnaest kilometara, a zatim, kao autostoperica, tamo kod Orle, nestala u pravcu Velike Gorice.
Ili, pak, ima još jedna solucija. Autobusom do Velike Gorice, a odatle do Šćitarjeva, uživati u prapovijesnom Zagrebu – Andautoniji, prošetati preko Jagodnog do Novog Čiča i baciti se u zelenilo tog divnog prizagrebačkog jezera..

Kad bih se izražao kao športski novinar, rekao bih da smo Dugim Selom protutnjali.
Nedjeljno rano jutro je doba kad je malo ljudi na ulici. Čak je i prometnica, koja se proteže središtem Dugog Sela - prazna. Zato se uputismo prema Ježevu, pređosmo nadvožnjakom auto-cestu. Na nadvožnjaku smo stali tek na trenutak, jer se odatle lijepo vidi Zagreb i Sljeme.
I odmah iza nadvožnjaka počinje seoska idila. Uz cestu se protežu polja požnjevene pšenice, vrbici, polja kukuruza, vrbici i – tamo s lijeve strane asfaltirane ceste ugledah veliko bistro jezero. Poslije sam saznao da su zapravo dva jezera: Ciglana 1 i Ciglana 2.
Na jezerima nema kupača, premda je voda bistra i prilično duboka, ali zato ima puno ribiča. Prošetah između njih i brojnih postavljenih udica.
Ribiči se žale da ovih dana ribe slabo grizu, premda vrućina pogoduje amurima. Kažu mi da ovdje ima mnogo vrsti slatkovodnih riba, a jedan se ribič hvali sa tri ulovljena brkata somića.
Iznenadilo me što nije bilo komaraca.

U Rugvici me oduševila nova osnovna škola. Blista čistoćom. Čini se vrlo prostorna. Iza škole, tamo prema savskom nasipu, nekoliko je igrališta, a rukometno igralište ima čak i rasvjetu. Škola je velika, dakle tu ima dosta djece.

Od Rugvice smo išli savskim nasipom, lijevom obalom Save. S desne strane nasipa su vrbe, topole i tiha Sava, a s lijeve strane poredane su kuće i kućice. Između zidanih kuća ondašnjih seljana i golemih gospodarskih zgrada, stisnule su se i kućice vikendaša. Mahom su to Zagrepčani. Njihove su kućice, gdjegdje i pravi dvorci, građene od hrastovih greda. Stare su i vrlo uredne. One su spoj negdašnje seoske arhitekture, poznate u ovom kraju od pamtivjeka, i moderne tehnike, pa na kućicama primjećujem TV satelitske antene, a u njima najmoderniji namještaj.
Stanovnici nam nude hladne sokove, zovu nas u dvorišta... Sve smo odbili, jer je put dug.
Začudilo me što uz savski nasip, obrastao sočnom travom, nisam vidio ni jednu kravu. Tek smo sreli malu obitelj razigranih koza: mamu i tatu i dvoje nestašnih jarića.

Savu smo prešli skelom kod Oborova.
S druge strane, može se reći čak i bistre, Save isti pejzaž. Samo što nas je napustio osvježavajući vjetrić, valjda se umorio, koji nas je pratio od Dugog Sela do Oborova.
Orle, Bukevje, Jagodno... su duga naselja koja se protežu desnom obalom Save, sve do Velike Gorice. Vrućina je, pa rijetko koga srećemo. Katkad projuri neki automobil. Ali, ako pažljivo promatrate, vidjet ćete ljude kako sjede ispod sjenica ili ispod krošanja jabuka, krušaka i šljiva.
Po fotografijama se dade zaključiti da na putu ima i dosta hlada, jer se vrbici izmjenjuju s poljima kukuruza ili nekih drugih povrtnica.

Zanimljivo je što na tom području ima dosta lovišta. Nismo primijetili ni jednog lovca, ali smo gdjegdje uočili jarebice, fazane, rode, ševe lastavice, neizbježne i svugdje prisutne živživkaste vrapce...
Štoviše, Lela je u jednom savskom odvojku primijetila veliku sivu čaplju. Stajala je na nekom panju, pa je više ličila na tanku granu, nego na pticu. Ali, kad bi koja riba postala neoprezna i približila se na domet njena oštra kljuna, čaplja bi se pretvorila u munju i riba bi se začas našla u njenom kljunu. Onda slijedi onaj ritual: visoko podignuta glava i riba nestaje u jednjaku duga vrata, da bi se ugodno smjestila u radosnom čapljinu želucu.

U ovoj divljini ugledao sam vrlo lijepu ružu. Nisam odolio da je ne snimim.
Zapravo, dok sam hodao, često sam pomišljao na blogovske prijateljice i prijatelje. S nekima se i čujem, a mnogi mi šalju i razne poruke podrške na mobitel.
Dok sam prolazio ovom divljinom, nešto me spopalo i nikako se nisam mogao osloboditi misli na Big Mamicu. Gdje li je ona sada, mislio sam, da uživa u neopisivim mirisima pokošene trave. I, baš sam u tom trenutku ugledao ovu osamljenu ružu. Bože, pa to je Big Mamica, rekao sam prilično glasno.
Približio sam se ruži kroz nekakav gustiš. Mirisala je onim opojnim mirisom voljene žene.
I, evo ti je, Mamice! Da nisam mislio o tebi, ne bih te ni kao mirisnu ružu ugledao.

U Veliku Goricu ušao sam prilično umoran i radostan. Danas sam prohodao zaista lijepih 34 kilometra.
Jedva čekam da se vratim i krenem put Šćitarjeva, a poslije toga prepustim zelenoj svježini jezera Čiče.

Post je objavljen 01.08.2005. u 09:23 sati.