Pokušavam Juliju uvjeriti kako treba razmišljati malo i o svom životu, a ne samo životu ljudi oko nje. Svoje potrebe i osjećaje potpuno ignorira. Shvaćam da je žrtvovanje jedna od jako lijepih osobina hrvatskih žena i majki, ali mislim da ljubavi mora biti granica razum. Naravno, po njoj sam ja nerazuman i ne razmišljam svojom (gornjom) glavom.
U međuvremenu sam skužio i da moja sestra koja me ranije onako svesrdno podržala i saslušala s velikim razumijevanjem zapravo nije jako oduševljena mojim ponašanjem. Juliji je rekla da imam odgovor na svako njezino pitanje. Kako i ne bih imao – nakon toliko godina proučavanja problema. Uz to se složila s Julijom da je ovo prolazna faza i da ću nakon nekog vremena shvatiti što su najbitnije stvari u životu.
A ja sam tako siguran u ono što osjećam i što želim, pa ipak kad me ljudi bliski meni ovako okarakteriziraju, potkopaju moju sigurnost...
Post je objavljen 31.07.2005. u 23:16 sati.