Kukam svakog dana da me sreća nikako ne miluje i onda jučer u Glasu Slavonije nađem kartu za utakmicu Osijek – Dinamo. Zar nije to velika sreća dobiti kartu za ovako važan i nadasve zanimljiv susret?
Premišljao sam se da li da idem ili ne, kalkulirao s vaterpolom i izvlačenjem sedmice/od/trisdevetke, ali, mislim si, cijeli sam jebeno vreli dan zatvoren u sobičku i buljim u TV feat. monitor. Vrlo protuzdravo. Osim toga, nisam bio na nekoj tekmi još od… auuu! Definitivno idem.
Fino sam se smjestio u ložu, na samoj sredini, tamo gdje stoje kamere, što je dobro i predobro, jer, zlu ne trebalo, mogu svoju glavurdu podizati u kadar i tako ometati prijenos.
Neću opisivati navijačku koreografiju, jer znate kak izgledaju navijači, kako se šalovi viju i kakve pjesmice se pjevaju. Njima nek se bave oni kojima je to zanimljivo.
Prije samog početka na tartan stazu izlazi Glavaš, državni osumnjičenik broj 1, i likuje poput nekad davno slavnog nam precjednika. Diže desnu ruku prema tribini kao što je to Franjo vrlo graciozno znao raditi, a nekolicina mu plješće. Mislio sam da će napraviti mimohod oko cijelog igrališta, ali kua, prošetao pola staze, glave toliko uzdignute da i mene bole vratni kralješci, izrukovao se s nekolicinom ljudi i vratio se nazad pod tribinu. Kohorta je kasnije razvila transparent «Osijek nije grad slučaj, Osijek je grad heroj» i skandirala «Branimir Glavaš». Prava mala predstava. Tartan loš, ali glumac odličan.
I tak, sjedim, gledam tekmu. Da se čuje traktor, mislio bih da igra moje selo protiv neprijateljskog, ljudi se tu i tamo uzbude, ustanu pa sjednu, a ja ko mutav, ukipljen sjedim i zvjeram okolo.
Nakupilo se oko mene svakakva svijeta. Mladići u trenirkama i sportskim hlačicama (ovdje je in sportski luk), starci u svojim naboranim kožama i jedan cijeli red mladih mama s pun kurac djece. One su dobrano ušminkane – vjerojatno imućniji muževi obrađuju njihova preplanula bedra – prave rasne mame. Samo ne znam koji će im kurac djeca na stadionu. To trči, vrišti, dere se, one paze na njih, pa tračaju, čavrljaju, kese se, stvarno su važan kotač navijačkog pogona.
U jednom trenutku pada gol. Normalno, nikada nisam vidio kako pada gol, jer blejim okolo ko ono pseto u auto kojem se glava njiše lijevo-desno. I onda pomislim: sad će replay, a onda se lupim imaginarnom šakom po ćelu. Ma nije bitno. I onako navijam za Dinamo, a Osijek je utrpao glavom. U stvari, boli me kurac.
Faul. Grub faul. Barem je tako izgledalo. Sudac zove hitnu i ono čudo od vozila, koje kao da je stariji brat onog glupog auta Brum-Bruma. Brum-Brum dolazi brzinom europskih pregovora, a igrač već trčkara na drugoj strani.
Faul. Grub faul. Pa tak zgleda. Piči Brum-Brum. Koči sumanuto. Igrač se diže. Nije mu ništa.
Faul. Grub faul. A jebemu mater, sudac je zazviždao ko da mu se u zviždaljku posrao golub, pa sam mislio da jest faul. Opet je Brum-Brum trošio akumulator za kurac.
I onda nakon pet pokušaja, autić napokon uspijeva pokupiti igrača koji je ko fol dobio udarac u glavu, a nakon 18 sekundi trči ko tompsonova gazela.
I tak. Ganjaju se, loptaju, ostali se deru, neki pjevaju, neki (poput mene) drijemaju, a onih pun kurac klinaca i njihove napirlitane preplanule mame hine da su u vrtiću na dogovoru za priredbu u svezi Djeda Mraza.
Gol je u mreži Dinama ostao jedina kvalitativna stvar što se tiče igre. Ostalo je izgledalo poput roja, od vrućine sjebanih, muha koje bi jele govno, ali im smrdi.
Slike? Koj će vam kurac slike? Pa sve sam lijepo opisao.
Post je objavljen 31.07.2005. u 04:59 sati.