(Howard Chaykin: SOLO 4 ; DC Comics, 2005.)
Moj odnos prema Chaykinovim stripovima trčkara toplo-hladno. Bio me odvalio, u one davne dane, svojim American Flaggom! i onda je još neko vrijeme radio dobre stripove (The Shadow, Black Kiss), e da bi onda pomalo ušao u rutinu i parodiranje samoga sebe (zadnji nenadahnuti primjer bili su Challengers of the Unknown koje mislim da nisam ni dočitao do kraja). No, što je za nekoga rutina za drugoga je stil i možemo tvrditi da se Chaykin samo pošteno drži onoga što voli i što ga veseli pa da je jedino malo tužno što se u zadnjih četvrt stoljeća to što voli i što ga veseli nije baš puno promijenilo …
SOLO je Chaykinov svezak u istoimenoj seriji kojom DC autorskim zvijezdama (a Chaykin je makar ime, iako sam kaže da mu se stripovi nisu nikad pretjerano prodavali) daje one-shot priliku da crtaju što žele. Pa nam Chaykin servira spektar žanrova: jednu drugosvjetskoratnu s jazzom i nacistima, jedan SF-krimi, jedan western, jedan špijunac i jednu modernu krvavu romansu, plus autobiografsku bilješku u stripu. I SOLO se čita skroz okej, na osam stranica po priči (5 za bilješku) Chaykin je koncizniji nego u dugim pričama i mlađim je kolegama (recimo Popeu ili Cookeu) očitao lekciju kako se jasna priča slaže i piše. Jedino što je njegov pojam kratke priče - uz izuzetak jazz-nacističke - još uvijek EC-punchline pristup iz pedesetih, jedino što je njegov pristup likovima i svijetu još uvijek pojednostavljeni pulp tridesetih. Ali dobro, to čovjek voli, a stripovi su, ako ništa drugo, medij koji nas pušta da ne odrastemo.
Chaykinov SOLO je, dakle, skroz okej za Chaykina i njegov svjetonazor, premda možda ne i za svakog suvremenog čitatelja. Meni se, s olakšanjem, svidio.
(mcn)
Post je objavljen 30.07.2005. u 12:48 sati.