Prije nego započnem sa svojim pričama s mora evo jedne svježe, jučerašnje, iz Austrijske prijestolnice.
Krenem ja s djevojčicom prema jednom od brojnih lijepih bečkih parkova (ovaj je malo skriven, ima igračke i autiće koji tamo stoje na raspolaganju djeci, veliki pješčanik, livadu, i pumpu s vodom iz koje se osim žeđi može utažiti i želja za kupanjem u malim plastičnim bazenima) gdje su nas već čekali moja najbolja bečka prijateljica i njezin sin.
Spustimo se nas dvije u svježu podzemnu željeznicu (jučer u novinama pročitam kako je jedna od najboljih u Europi) i čekamo s velikim veseljem taj bučni vlak dok nam vjetar mrsi kosu. Stiže on i ja brzo otvaram vrata, okrećem se leđima od vrata da uđem natraške (eto što radi dugo izbivanje) i pri ulasku mi zapne natikača u prazan prostor između praga podzemne i ruba stajališta... I vidim ju kako pada i ne mogu ništa... Vozač recitira poznato upozorenje da vlak kreće. "Kaj sad, kaj sad?" Stojim na pola puta, ni unutra ni vani i nekom instiktivnom reakcijom izađem van. Jer kaj ću negdje šepesati s jednom cipelom? Djevojčica me zbunjeno gleda zakaj smo izašle, a ja ko šepavac s jednom nogom kraćom za visinu natikače odlazim na gornji kat prema prostoriji s monitorima i centru za stranke. Gore nema nikoga, kucam, sve zatvoreno i odem u najbliži dućan tipa sve po 12 kuna kupiti neke japanke, poskakujući po vrelom asfaltu i već jednim stopalom crnim kao u bosih klošara.
Vraćam se dolje i čekam da dođe slijedeći vlak, kucam vozaču na prozor i objašnjavam mu što mi se dogodilo i može li nekako javiti ovim svojima gore. On izlazi, vlak čeka, ljudi čekaju, pomiče veliko ogledalo iza kojeg je zabranjen pristup, otvara kutiju s telefonom i nakon kraćeg razgovora mi kaže da će netko sići za koju minutu dolje. Zahvaljujem se i čekam.
U međuvremenu čujem obavijest putnicima da se vozni red pomaknuo za jednu minutu zbog izgubljene cipele???
Čekam i idem provjeriti je li natikača još uvijek čitava. Sva sreća pala je pokraj pruge, pa ju vlak nije pregazio i rascopao.
I za kojih 5-10 minuta silazi žena u uniformi (niš' od princa ili barem muškog djelatnika Wiener Linien, al ajde) i nosi neki dugački štap s udicom na kraju, i u roku par sekundi zakači mi natikaču i ljubazno mi ju preda. To je sve učinila takvom rutinom, bez ikakvog pitanja, objašnjenja i sl. da sam pomislila kako se slične situacije vjerojatno stalno dešavaju, a poznavajući Austrijance ne bi se čudila da imaju posebno zanimanje sakupljača izgubljenih stvari s pruge.
Ja se opet zahvalim i brzo ukrcam na slijedeći vlak, pazeći pritom da su mi noge u zraku i obećajući si da više ne ulazim u podzemnu željeznicu u bilo kakvoj vrsti natikača.
Na presjedanju promatram žene u podzemnoj i vidim da ih ima dosta potencijalnih Pepeljuga.
I zamislim si kako među svima njima možda ima neka koja traži svog princa i kojoj se može dogoditi da ostane bez cipelice, ali umjesto bapca dolazi njezin nesuđeni i stavlja joj cipelicu na nogu... pogledaju se pogledom iz bajki, on ju poziva na večeru, ona se zahvaljuje na cipeli i pristaje na poziv... OK, OK
Moj princ je reagirao urnebesnim smijehom i naglim zaustavljanjem provale istog kada su sive stanice shvatile da je žena piknula još jedne natikače uz sve one zbog kojih on nema gdje staviti svoja skromna dva para ljetnih cipela.
Radi se o groznim plastičnim zelenim japankama koje su koštale točno 1 Euro i bile jedine koje su mi pasale od već proharačene gomile...
Evo, tko kaže da život nije bajka... nego, hoće netko kupiti japanke u pola cijene?
Post je objavljen 28.07.2005. u 23:08 sati.