Jos malo da se zadrzim na ovim piscima koji su postali profe na fakultetu (odnosno profama koji su postali pisci), jer su mi sjecanja najsvjezija. lik broj jedan. tvrtko vukovic. drzi malo dosadnjikave seminare ali se kuzi da je puno toga nastrebao. kad sam ga prvi put vidio, izgledao mi je kao da je dosao direktno iz srednjeg vijeka. tako sam da budem jasan zamisljao dzelate koji su jadnicima odsijecali glave za tudji racun. napisao je dvije zbirke pjesama, obadve sam citao, i uopce nisu lose. cak stovise, vrlo su duhovite i uopce nisu neka pjesnicka pilana. tip jedan na jedan kao sto su mu i pjesme. hocu reci jednom smo s njim pricali nakon predavanja i nije nimalo bio dosadan nego se cak provaljivao a i inace je vrlo zivahan. lik broj dva. kresimir micanovic. za one koji ne znaju, mladji brat miroslava micanovica, urednika quoruma. i ovaj kao da je ekspresnim vremeplovom stigao iz srednjeg vijeka, ali ne s gubilista, nego iz samostana. izgleda kao mladi svecenik koji ce jednog dana sigurno biti prior ili gvardijan. objavio zbirku pjesama do koje nazalost do dana danasnjeg nisam uspio doci (da budem iskren nisam se bas pretjerano ni trudio jer je tip dosadan ko srednjovjekovna kuga, pa nisam ni ocekivao da mu je knjiga neka zestica ili eliksir zivota) i zbirku prica vrtlar. nemojte se zajebati pa je posuditi u ove tri knjiznice u kojima je uopce drze. onaj listic na kraju knjige najbolje govori o njenim kvalitetama. datum kad sam je trebao vratiti bio je jedini na listicu a ostalo je izjedala nepregledna bjelina. ne sjecam se kad sam zadnji put citao nesto tako u isto vrijeme pretenciozno i ziheraski, u isto vrijeme zatupljujuce i oportunisticki. tip tako i djeluje. nekako umjetan, nestvaran. sav je sutljiv i usran, kad govori samo mu se malo otvaraju usta. takve su mu i price. uopce mi nije legao a jos mi se vise smucio kad su kokosi s godine zaslinile za njim. znate na koje kokosi mislim. na one koje ce spizdit faks u istoj kalendarskoj godini u kojoj ce odslusati predavanja, udat se potom u roku odmah, ispalit rafal djece i onda se zaposlit u nekoj skoli ne blizoj od 50 kilometara od nekog veceg gradskog naselja. da, shvatili ste. to su one koje zovemo uciteljice, ali ne zbog buduceg zanimanja nego zbog mentalnog sklopa. ukratko, uboge provincijalke koje su tako cest i tako koban spoj viska uobrazenosti i manjka inteligencije.
Post je objavljen 28.07.2005. u 02:10 sati.